Satipo-Atalaya

Sedamnaesti dan. Prvo ustajanje u hotelu u kojemu nema doručka. Putujemo prema Puerto Ocopi, franjevačkoj misiji na rubu džungle. Ustanovljena je prije četrdeset godina. Tu nas dočekuju s doručkom. Quechua indijanac fra Antonio, koji ima najdobrodušnije lice koje sam ikada vidjela, naš biskup Gerard, koji je isto fratar, jedna malena časna sestra koju nije pojeo jaguar i mnoštvo djece. U očima im zvijezde. Ta djeca se raduju susretu. Neka djeca žive u misiji, neka su iz obližnjeg sela. Ovi iz misije su uredni. Stari je običaj da šamani određuju koja djeca u selu moraju umrijeti. Djecu koja su na bilo koji način izvan prosjeka šaman proglašava opsjednutima vragom i majke ih moraju ostaviti u šumi. Da ih pojede jaguar. Zbog toga su majke kriomice dovodile djecu u misiju. Uglavnom su to izrazito inteligentna djeca. Stoje u grupama u vrtu punom velikih šarenih grmova krotona. Biskup kaže da šamani inače puno pomažu ovim ljudima. Čak su i njega izliječili. Kako je sve izmiješano. Opasno je imati moć odlučivanja o nečijem životu.

Biskup vodi misu. Mala časna koju nije pojeo jaguar, svira gitaru. Djeca anđeoski pjevaju. Vrata crkve su otvorena. Psi slobodno ulaze i legnu ispod stola-oltara. Pokraj mene žena doji dijete. Sve je opušteno. Ljubav i zajedništvo snaga je siromašnih. Marijin kip, u obliku mlade Indijanke, oblače u njihove tipične haljine u bojama godišnjih doba. Ovi ljudi još uvijek odolijevaju asimilaciji. Fratri im pomažu sačuvati identitet. Ni dubina, ni visina, ni širina ne može nas odvojiti od ljubavi Božje, čita biskup Pavlovu poslanicu. Nastavlja o pet kruhova i dvije ribe s kojima je Isus nahranio cijelo selo. Sva djeca u sirotištu imaju japanke. Oni koje smo iz autobusa gledali, kilometrima su hodali uz prašnjavu cestu, bosi. Misa je završila. Pas još uvijek spava. Idemo na sastanak s poglavicom sela. Ispod velike nadstrešnice, svi su posjedali na male stolce koje su vjerojatno donijeli iz škole. Izvan nadstrešnice pljušti kiša. Kokoši i mala djeca gaze po lokvama vode. Puštaju da im kiša umiva lica. Poglavica, obučen u prljave bijele hlače i svjetlo plavu nogometnu majicu, drži govor. Voli govoriti. Izražava žaljenje što smo bili u ratu, razumije kako je to teško, jer su i oni kroz to morali proći. Sad su već sedam godina u miru i najveći problem im je obrazovanje. U tome im pomaže biskup. Biskup je u Atalayi osnovao sveučilište. Plan je školovanje Indijanaca, tako da oni poučavaju svoje. Sad im dolaze profesori koji nigdje drugdje ne mogu dobiti posao i ne znaju njihov jezik, pa ni rezultati nisu naročiti. Poglavica dugo govori, biskup kratko prevodi. Govori i jedna žena. Antracitno crna kosa joj zavezana crvenom vrpcom. I njezina dobrodošlica traje dugo, a prijevod opet kratko. Nakon toga nastupaju tri žene u smeđim haljinama. Pjevaju pjesmu zaokrećući se lijevo desno, držeći haljine za rubove kao što rade mala djeca kad se srame. Imaju ogromnu tremu. Na kraju dolazi mladi muškarac u maskirnim hlačama i crnim ulaštenim čizmama. Govori držeći veliku pušku. Vjerojatno je šerif sela. Profesor Zoran predaje im naš poklon, torbu punu različitih lopti. Mi djeci dijelimo slatkiše. Obilazimo selo. Neka djeca imaju kestenjastu kosu. Na drvenim putokazima imena ulica. Drvene kuće stoje na stupovima i imaju veliki trijem. Pokrivene su slamom. U dvorištu mnoštvo različitih citrusa, kokosove palme, ogromni kesteni, slatki krumpiri i začinske papričice. Veš se suši na štapovima. Okućnice su velike i uredne. Nema smeća. Vjerojatno ne bi ni opstalo u sezoni kiša. Svaka je ograđena sa živicom od hibiskusa, tako da ulice izgledaju kao cvjetne aleje. Sela su uz rub šume. Stanovnici su individualci. Ne ulaziš u tuđe dvorište ako nisi pozvan. Zemlja je zajednička, krave su zajedničke. Svaka krava ima ime i zna se tko je za nju zadužen. Zahvaljujući biskupu, prije godinu dana dobili su struju. Vodu donose iz rijeke. Pokazuju nam bocoti, zanimljivu biljku kojom su nekad bojili obraze kad su u rat odlazili, a sada se koristi za zaštitu od sunca ili za začin ili kao lijek za prostatu, kaže biskup. Biljka ima i pupoljak i cvijet i zreo plod objedinjene. Ksenija se prepušta djeci. Bocotijem joj rumene obraze. Poglavica se s lakoćom penje na visoku palmu i bere nam kokosove orahe. Spretne noge prianjaju uz granu visokoga stabla kao da hoda po ravnom, bez imalo napora. Guli žutu koru mačetom i otvara čupavi kokos nevjerojatnom brzinom. Ovdje i male djevojčice spretno barataju mačetom. Rekli su da vlada ništa ne čini za njih, a izašli su na birališta. Ovdje se jasno vidi kako smo temeljno programirani da jedemo, spavamo, razmnožavamo se i štitimo svoj teritorij. Kako su ovi koji su u tome tako daroviti došli do toga da se daju nasamariti od onih koji samo dobro govore, a ne bi mogli obraniti ni svoj vrt. Svuda isto. Vladaju slabi.

Kiša je prestala. Uđemo u derutni lokalni autobus. Odvezemo se prema skeli s rupama. I dalje autobusom po prašnjavoj cesti preko koje povremeno teku blatne vode. Mladi muškarac umiva dijete u toj vodi. Uz cestu se nižu plantaže papaje. Ne uspijevam naći mjesta za noge, pa sam sretna kad stignemo do dugačkog, uskog, drvenog čamca koji nas vozi rijekom Tambo do Atalaye. Naslonim se na rub čamca i šest sati gledam. Sto šezdeset kilometara zanimljivih vidika. Veliko nebo, široka zelena rijeka, raznolike obale i poneko crveno drvo na zelenoj pozadini džungle. Dosad smo vidjeli toliko različitih prizora, da treba vremena za procesuiranje tolikog mnoštva dojmova. Umiriti se i prepustiti. Može li se podnijeti toliko ljepote?

Može li se podnijeti toliko ružnoće, pomislim kad stignemo u Atalayu. Hotel je šokantan. Kuća nije pošteno očišćena otkako je izgrađena, prije dvadesetak godina. Sobe nemaju prozora, žohari mile na sve strane, a miris razrjeđivača i pesticida ubija nos. Nekako sam mirna. Spašava me ona otprije akumulirana ljepota. Ksenija se ipak izbori da se preselimo u drugu kuću, izgledom malo pristojniju. Riješili smo se mirisa razrjeđivača, a dobili miris plijesni i urina. Ovdje je tolika vlaga da se ništa ne može osušiti. Tko zna koliko je djece spavalo na ovim madracima. A mi se radovali kako ćemo konačno spavati tri noći u istom hotelu.