Cuzco – Ayacucho

Četrnaesti dan. Još jedno rano dizanje. Dizanja su uglavnom rana ili jako rana. Vozimo se prema Ayacuchu, gradu smrti. Inke su tu poubijali dvije civilizacije koje su živjele dvanaest tisuća godina prije njih, govori vodič. Raskošne terase za uzgoj žitarica i male siromašne kućice s velikim slovima iza kojih stoje imena predsjedničkih kandidata. Većina radno sposobnih otišla je u Italiju. Tamo ima više šansi za zaposlenje nego u Španjolskoj. Kad posjećuju roditelje rade velika slavlja. Na vertikalnim armaturama izrasle puzavice. Ovdje odavno nitko nije nadograđivao. Ružne kuće od sivih bloketa pokrivene hrđavim valovitim limom. Na prozorima zavjese. Dom je dom, makar i ružan. Stanemo na prašnjavoj benzinskoj stanici. Dobiješ kantu vode, kad ideš u toalet. Ispred toaleta limeno bure puno vode. Tamo gdje nema kuća rastu divovski kaktusi. Autobus stane. Uđu dva naoružana policajca. Ana se uspaniči. Ivana skida prsten i krišom gura svoju torbu ispod sjedala. Misli da je otmica. A samo smo ih povezli. Uz cestu male kućice kao za lutke. Na zabatu križ. Ispod križa ime. Ispod imena svijeća. Što je cesta uža, to više kućica ima. Stali smo na malom neosvijetljenom stajalištu. Toalet u dvorištu, bez svjetla, bez vode, s vratima od valovitoga lima koja se ne daju zatvoriti. Pokraj toaleta betonski stol, na njemu hrpa prljavog posuđa. Djevojčica od šest godina sjedi na stepenicama. Reže krumpire u žutu plastičnu posudu. Mlada žena peče krumpire na otvorenoj vatri. Pečeni krumpiri zamamno mirišu. Slasno jedu, dok se u poluotvorenom toaletu redaju putnici. I svi izgledaju zadovoljno. Starci žvaču lišće koke. Preko puta dućan. Na prašnjavoj cesti jaja u otvorenom kartonu, coca cola, inca cola, peciva i različita hrana u vrećama. Dora ulazi u autobus s hrpom mirisnih krumpira.

Od Cuzca do Ayacucha vozimo se osamnaest sati. Inke su to hodali. Ružan grad. Ali važan. Ovdje su Peruanci izvojevali jednu od najvažnijih bitaka, bitku za neovisnost. Prije sto devedeset godina. Dvadeset i osmog srpnja. U ovom gradu imaju trideset i dvije crkve i još više zubnih ordinacija. Vole uređivati zube različitim vrstama obrubljivanja. Tržnica prepuna namirnica i male djece. Nisu gladni. Higijena im nije važna. A ni ljepota. Okućnice u selima su jezive. Djeca, krave, svinje, ovce, kokoši izmiješani s prašinom, blatom, prokislim prnjama i hrpama građevinskog materijala. I nikom to ne smeta. Izgledaju zadovoljno. Djeca uživaju u vodi koja posvuda istječe. Ljepota im iz očiju izlazi. Valjda im je to dovoljno.