Zapadnoeuropske zemlje više me ne privlače kao nekada. Nekada smo ih gledali kao uzor: sloboda, standard, način života. Sjećam se studentskih dana kada smo prema Parizu, Londonu i Amsterdamu hrlili poput hodočasnika prema Svetoj Zemlji. Svaka zemlja imala je svoj okus, svoj ritam disanja, svoju tajnu. Danas sve miriše na isti parfem globalnog kapitalizma. McDonald’s u Pragu ima isti okus kao u Madridu, a shopping-centri u Berlinu iste su kopije onih u Zagrebu. Sve se promijenilo. Autentičnost je nestala, kao da je kontinent prekrila gusta koprena jednakosti.

Čovjek se mijenja zajedno s vremenom. Ono što mi je nekoć bio san, danas je tek sjena. Sloboda je postala navika, a materijalno blagostanje, koje smo prije zazivali, sada je iluzija koja više ne nudi radost. Njihov stil života, nekoć uzor, pretvorio se u karikaturu vlastitih obećanja. Posebnost je nestala; ostala je samo dosadna uniformnost i konzumerizam koji moderni, civilizirani čovjek, nažalost, često smatra vrhuncem postignuća.

Ipak, Europa još uvijek skriva mjesta u kojima se osjeća puls povijesti i gdje život nije sasvim istrgnut iz svojih korijena. Korzika mi se učinila jednim od tih posljednjih utočišta.

Kad putujem, uvijek otkrijem koliko malo znam. Tako je bilo i ovdje. Mislio sam da je to samo francuski otok. Kao što je Sardinija talijanska. Kao što je Krk hrvatski. Ali čim sam sišao s broda, znao sam da nije tako. Putokazi su govorili dvama jezicima: francuskim i korzikanskim. Francuski naziv bio je uredno otisnut, ali ga je korzikanska ruka često izbrisala, ispravila, precrtala. Nerijetko i propucala mecima. To je trenutak kada shvatite da povijest ne živi samo u knjigama, nego i na pločama uz cestu. Ništa ne otkriva karakter naroda kao njihovo ponašanje prema pločama s nazivima gradova, trgova i ulica.

Geografski, Korzika je planina u moru, prostor gdje priroda dominira čovjekom. Više od stotinu planinskih vrhova diže se iznad dvije tisuće metara, kao da žele potvrditi da ovdje visina ima važnost mita. Na površini veličine triju Istri naseljenost je tri puta manja nego u ostatku Francuske. Stanovnika je malo, industrije gotovo nimalo. Vinogradi i masline rijetki su. Turizam, prividno glavna gospodarska grana, dolazi i odlazi poput kapricioznog ljubavnika koji se zadržava samo dva ljetna mjeseca. Čime se ljudi ovdje bave ostatak godine? Od čega žive? Od nečega što je ostalo iz prošlog stoljeća: od samodostatnosti, od mirenja s time da se život ne mjeri mjerilima Zapada.

I naposljetku – politika. Korzika je jedina francuska pokrajina koja je uspjela izboriti autonomiju. To se čini nevjerojatnim kad znamo da Francuska, ta zemlja liberté, égalité, fraternité, ne priznaje etničke manjine još od Revolucije. Prema droit du sol – „zakonu tla“ – svatko tko stupi na francusku zemlju jest Francuz. Katalonci, Okcitijanci, Baski, Bretonci – svi su bili prisiljeni zaboraviti tko su. Ali Korzika se nije predala. U toj tvrdoglavosti, u tom prkosu, nalazi se privlačnost koja nije samo povijesna nego i egzistencijalna: svatko od nas želi zadržati barem dio sebe koji se ne da asimilirati.