Atalaya – Satipo

Dvadeseti dan. Vozimo se četrnaest sati. Prvo u čamcu, po kiši i vjetru, pa u poderanom i tijesnom autobusu s otvorenim vratima. Srećom je padala kiša, pa nema prašine. Vozač stane kad ugleda nekoga tko hoda uz cestu. Taj uđe skupa sa svojim zavežljajima i svojim mirisom. Postaje sve zanimljivije. Ulazi čovjek s teškim teretom. Plava mu košulja potpuno mokra. Nema mjesta ni za stajanje, a ipak se nekako smjesti. Izgleda kao da se sve stisne, a da se ni ne osjeti. To čine ljudi dobre volje. Vozač jednostavno vidi. I zna da čini ispravno, ne obazirući se na osjetljive nosove Evropljana. Ivana je navukla zelenu najlon vrećicu na glavu. Stižemo u Satipo, a onaj hotel koji nam je izgledao tako skromno na dolasku, sad izgleda raskošno. Blažena plava krep posteljina. Sutra se vraćamo doma.