Granice su uvijek posebne. Na papiru, tanka crta ucrtana krvlju tisuća žrtvovanih podanika drevnih vladara koji su čuvali svoju posebnost. Na tlu, nevidljivi zid koji suprotno svim prirodnim zakonima razdvaja kulture, religije, ekonomije, jezike i ljude. Tako je i na ovoj granici. Već šest sati čekamo nešto. Nitko ne zna što, ali mora da je nešto posebno, , …

U Ulan Bator stižemo rano ujutro. Svi smo na prozorima. Nakon jučerašnjeg dana provedenog u čekanju, svi iščekujemo što nam današnji dan donosi. Sunce je nisko na horizontu, iznad grada lebdi sumaglica tipična za velike gradove. U predgrađu su termoelektrane i industrijska postrojenja s visokim dimnjacima. Oko njih tisuće gerova, svaki sa svojom malom okućnicom …

Hangai nam saopćava plan za ostatak dana. Slobodno do ručka možemo iskoristiti za šetnju ili kupanje u rijeci. Zatim, nakon ručka jahanje, pa do noći ganjamo neku divlju živinu po okolnim planinama. Na kraju idemo u kućni posjet porodici nomada. Za slobodno do ručka nema dileme, tuširanje, konačno nakon jučerašnjeg kuhanja na granicit. ….

Na povratku u Ulan Bator zastajemo kod spomenika Džingis-kanu. Nakon pada komunizma i uvođenja demokracije 1991. godine, osim vraćanja budizmu i šamanizmu, u Mongoliji počinje jačati i kult Džingis-kana. Spomenik je monumentalan, kao i ponos Mongola na drevnog osvajača i oca nacije. Na deset metarskom postolju sa 36 stupova, koji simboliziraju 36 mongolskih kanova, ….

Pod dojmom nevjerojatnih priča o Džingis-kanu ulazimo u Ulan Bator. Nastavlja se jučerašnje prekinuto čuđenje o tome da više od polovice stanovnika glavnog grada živi u šatorima bez struje i tekuće vode. Čuđenje prekida Hangaino objašnjenje. Otprilike jednom u deset godina Mongoliju pogađa ‘zud’, ekstremno hladna zima u kojoj ugiba veliki broj stoke. Nomadi koji izgube stoku teško preživljavaju  ….

Ispostavilo se da nije trebalo žuriti. U grupi uvijek netko kasni. Kad smo se skupili krenuli smo pješice prema glavnome trgu. Prilazi trgu popločani su ornamentim pločicama. Pločica više nema, nego ima. Šahtovi nisu ništa bolji. Čuvaj se džeparoša, ponavlja Hangai, ali trg je pust, nema čak ni turista, a ni uličnih prodavača. U sredini, na konju, Damdin Sukhbaatar, osnivač partije i vođa partizana ….

Do Karakoruma je cesta ravna i asfaltirana. Ne uživamo u tome, ne znamo da su nam to zadnji kilometri asfalta. Na stotinjak kilometara od UB-a skrećemo u polje prema Nacionalnom parku Hustai. Nema putokaza, nema ceste, samo desetak ugaženih kolovoza u beskraju zelene stepe. Tko zna, zna. Vozimo paralelno, svaki džip praši po svom kolovozu. Pata, naš vozač, kao kakav iskusni jedriličar, . …..

Iz Nacionalnog parka Hustai nastavljamo put prema Karakorumu. Zbog prašine koju podižemo, opet vozimo u paralelnim kolovozima. Brzo se na to privikneš iako smo doma naučeni voziti u nepreglednim kolonama. Ono na što se još trebamo priviknuti je vožnja van utabanih puteva. Nepregledna ravnica podsjeća na more po kojem možeš ploviti u svim smjerovima. Zato se nimalo ne začudim kada džip predvodnik …..

Erdene Zuu samostan je zbog kojeg se danas pohodi Karakorum. Najposjećeniji i najstariji preživjeli budistički samostan u Mongoliji ima burnu povijest. Nekoliko je puta rušen i obnavljan. Na svom vrhuncu, u 19. stoljeću u samostanu je živjelo više od 1000 svećenika. Komunističke vođe su 1939. godine, po uzoru na Staljinove čistke, očistile samostan od budističkih svećenika koji su poslani u Sibir ili ubijeni, ……

Pod dojmom nevjerojatnih priča o Džingis-kanu ulazimo u Ulan Bator. Nastavlja se jučerašnje prekinuto čuđenje o tome da više od polovice stanovnika glavnog grada živi u šatorima bez struje i tekuće vode. Čuđenje prekida Hangaino objašnjenje. Otprilike jednom u deset godina Mongoliju pogađa ‘zud’, ekstremno hladna zima u kojoj ugiba veliki broj stoke. Nomadi koji izgube stoku teško preživljavaju  ….

Plamene stijene Bayanzag, najpoznatije svjetsko nalazište dinosaurovih jaja, naš je novi cilj. No, do njega valja prevaliti novih 200 kilometara ničega. Prema jugu pustinja je sve manje zelena. Šarene oble kamenčiće zamijenili su oštri i sivi. Buseni trave sve su rjeđi. Nomadski gerovi gotovo su nestali. Stada ovaca i koza zamijenila su krda deva. Šoferi se zaustave kod jednog ovooa za uobičajeni putni ritual   ….

Ujutro iz kampa krećemo po mraku, jednako mrkom kao kad smo sinoć došli. Čini mi se da su me probudili netom što sam zaspao. Plan je u osvit zore popeti se na pješčane dine i s vrha promatrati izlazak sunca. Nezaboravan prizor, kažu, ali nebo je oblačno. Svejedno žurimo, možda se razvedri. Ne razumijem jedino pojam ”popeti se na dinu”. U čemu je tu problem?….

Utabanom cestom krivudamo između planina koje smo jutros vidjeli s vrha dina. U njima je skriven još jedan prirodni biser Mongolije, Yoliin Am, Dolina orlova. Iako smo u srcu Gobija, gdje su padaline rijetke tijekom cijele godine, zimi dno kanjona ispuni ledenjak debeo desetak metara i dugačak nekoliko kilometara. Kanjon je tako dubok i strm da sunce ni usred ljeta ne uspije otopiti led,   ….

Naše putovanje kroz Mongoliju približava se kraju. Danas se prebacujemo u Stainshand gdje ćemo se ukrcati u vlak za Kinu. Ali do Sainshanda valja prevaliti 600 kilometara pustinje bez cesta kroz pokrajine Umnugobi i Dornogobi. Predskazuje se uzbudljivo putovanje, avantura sama za sebe. Treba ostati prisutan. Na putu do Sainshanda četiri su naselja. U prvo, Dalanzadgad, glavi grad pokrajine …..

Večeras napuštamo Mongoliju. Do polaska dan ćemo provesti u obilasku Svjetskog energetskog centra. Po nazivu reklo bi se da je to neka mega nuklearna centralu koja iz pustoši energijom opskrbljuje pola Azije. Ispostavilo se da je to mali samostan u kojem, po vjerovanju lokalnih budista, konvergira sva svjetska energija. Potkrepljuju to i mjerni instrumenti koji se tu čudno ponašaju. ….