Titikaka
PERU – Putopis 9/22
Deveti dan. Nakon doručka krećemo na jezero Titicaca, na tri tisuće osamsto metara nadmorske visine. Svake godine je metar viši. Najveće je jezero u Južnoj Americi. Temperature 14 stupnjeva danju, šest noću. Dubine 284m. Jadransko more je prosječne dubine 100 m. Četrdeset posto jezera pripada Boliviji. Na jezeru četrdeset i jedan otok. Svaki govori drugim jezikom, iako je španjolski jezik službeni. Jezero ima oblik pume. Puma je bila sveta životinja zemlje, kondor neba, zmija podzemlja. Na otoku Amantani na kojem stanuje četiri tisuće stanovnika imaju i srednju školu. Dva su planinska vrha Pachatata ( otac sunce i kiša ) i Pachamama ( majka zemlja ). Izmiješani su pretkršćanski i kršćanski rituali. Marija je majka zemlja. Isus sunce, nebo. A sv. Jakov, Santiago, se posebno slavi kao spoj neba i zemlje. U doba Inka bio bi to bog munje, Illapa. Penjanje je podvig. Vidici predivni. Nebo veliko i nježno plavo, jezero veliko i intenzivno plavo, žabe od šezdeset centimetara od kojih kuhaju odličnu juhu za plodnost, pastrve od deset kilograma. Travom totora koja raste iz jezera hrane životinje. Ovo jezero nekad je bilo more. Još uvijek je slano. Kseniju oduševljava djevojčica u crvenoj suknji. Pomaže joj pri usponu, držeći je za ruku. Kad dođu naporna vremena, posebno su važne ljudske geste. Neki se rasplaču. Nekima skoči tlak. Neki se razbjesne i viču na druge, neki se povuku u sebe i ostanu u čamcu, dok se drugi penju. A opet, ta čudesna priroda preobrati svaku teškoću. Djeluje na nevidljivom planu. Putovanje na daleka mjesta može biti važno za otkrivanje onoga gdje nismo. Na otoku Taquile gledamo dječake i odrasle muškarce kako spretno pletu kape. Ne mogu se oženiti dok ne svladaju umijeće pletenja vunene kape koja ne propušta kišu. Žene pokrivaju glavu velikim crnim maramama ispod kojih stidljivo vire velike tamne oči. Da bi se mogle udati, moraju isplesti savršeni pojas sa simbolima kalendara. Imaju probni rok od dvije godine prije ženidbe. Kad djevojka primi cantu, crveni cvijet koji joj muškarac daruje, znači da pristaje na udvaranje. Mi s mukom hodamo, dok oni gotovo trče s velikim zavežljajima na leđima. Pokazuju nam kako trljanjem kamena i biljke roqale dobivaju sapun za pranje. Obilno se pjeni. Ribe ulove, povrće i voće uzgoje, mlijeko i meso im daju krave i ovce, ovdje nema ljama i alpaka, odjeću sami tkaju. UNESCO je zaštitio njihovo tkalačko umijeće. Prilično su neovisni, na tako malom otoku. Pojedemo ukusan ručak od jezerske ribe i povrća koje raste na terasastim padinama otoka.
Na Urosu, plutajućem otoku od slame, priređuju nam pravu malu predstavu na kojoj žene u živopisnoj odjeći otpjevaju nekoliko pjesama na raznim jezicima, a poglavica, koji je preko prugastog plavo bijelog nogometnog dresa navukao bijelu košulju s tipičnim indijanskim vezom, pokaže nam kako se vezivanjem korijenja totore stvara otok. Voze nas i u čamcu od slame. Žene jednom mjesečno podignu kuću do određene visine, da stave novi sloj suhe slame. Možeš tamo i spavati, ako nemaš reumu. Izgleda nestvarno. Kao kulisa za film. Ljudi su stvarni. Sa svojim patnjama i svojim ushitima. Vode život koji bi rijetki od nas preživjeli ili čak mogli zamisliti. Jedno od jednostavnijih pitanja je kako žive bez kupaonica. Zbunjuje me misao kako promatranje može utjeloviti osjećaje. Život nema smisao koji se lako može dokučiti. Ovaj svijet se samo fragmentarno predaje našem radoznalom pogledu. Ipak, bez obzira na predstavu, uvijek nešto od nepomućene ljepote prodre iz tih živih ljudskih odnosa. Ne može se usporediti s gledanjem istog prizora s televizijskog ekrana. Tisućite godine ovi ljudi odlučili su se izolirati od ostalih i nazvati se ljudima vode. Smatraju se posebnom rasom. Uvijek mogu otploviti, zajedno sa svojim kućama. Totoru koriste univerzalno. Jedu je kao bananu, zdrobe i privijaju na čelo kao lijek za glavobolju, korijenje poslažu zajedno i nastane otok. Što ih je pokrenulo?