Cuzco

Jedanaesti dan. Cuzco. Prema legendi, u trinaestom stoljeću iz špilje južno od Cusca izašla su četiri brata, prvi Inke. Onaj koji se zvao Manco Capac, utemeljitelj je dinastije Inka. U hrvatskoj legendi utemeljitelji su petoro braće i dvije sestre. Poslije duga lutanja Manco Capac je zabio zlatni štap u zemlju Waynapate, obilježio mjesto Cuzco, oženio svoju sestru i osnovao veliko carstvo koje je okupilo brojna raštrkana plemena u moćnu državu. Na tom mjestu izgrađen je Coricancha, hram Sunca. U razdoblju procvata, grad je brojio pedeset tisuća stanovnika. Danas broji milijun i sto tisuća. Grad ima oblik pume. Rep mu je dugačak nekoliko blokova. Kuće imaju krovove. Sloj Inka. Sloj kolonijalnih građevina. Sve je isprepleteno kao što su i stanovnici izmiješani. Naš novi vodič Louis ne voli tu mješavinu i ne voli što iz te mješavine nije izašao visok, kao Inka. Od onog što je ostalo od hrama boga Sunca izgradio je cijeli sustav svojom energijom koja se sastoji iz divljenja prema Inkama i mržnje prema Španjolcima. Inke su visoki ljudi s dugačkim nosovima i velikim rukama. Španjolci mali, s kratkim nosovima i sitnim rukama. Zanimljivo je da je vodič koji je izrazito visok govori baš suprotno. Španjolci su tu došli raditi. Naučili su domaće stanovništvo mnogim umijećima, prestali su žrtvovati ljude i dobili velike šanse za samostalan život, iako su u početku radili kao španjolski robovi. Ponekad se cijeli svjetonazor mijenja u ovisnosti s koje se visine gleda. Kad se uspije neutralno promatrati, svejedno je s koje visine se gleda propadanje svjetova. Na ovaj ili onaj način, nitko neće izmaknuti. Unatoč tomu, užitak je doživjeti Louisovu gorljivost u razotkrivanju nevidljivih slojeva zapanjujuće ljepote i neshvatljivog umijeća građenja. Govori glasno, polako, praveći stanke među riječima kao turista koji pokušava navesti nekog valjda glupavog domoroca da ga razumije. Život je spirala. Nastavlja se u nekoj drugoj realnosti. Svaka stepenica predstavlja novu realnost. Sveta cesta velikog Stvaratelja. Inke su u skladu s tim vjerovanjem imali i simbol križa. Vertikala križa stepenasto prelazi u horizontalu. Gore: sunce, mjesec i zvijezde. Dolje: danas, zajedno i plaćanje taksi. Na zrcalnoj strani križa gore: kondor, puma, zmija. Dolje: učenje od drugih, rad, ljubav. Možeš odmah kupiti ljupke kamene križeve na kožnoj uzici. Žao mi je što nisam. U sredini križa rupa.

1563. godine dominikanci su preko hrama Sunca i Mjeseca na istoku i preko hrama Duge i Munje na zapadu, izgradili crkvu. Crkvu su izgradili španjolski arhitekti i stalno ju morali obnavljati, reži Louis, dok je Inka ziđe stabilno. Ovo je Inka Vatikan, nastavlja Louis, važniji od Machu Picchua. Sva pravila Inka carstva koje je zauzimalo gotovo cijelu južnu Ameriku, dolazila su s ovoga mjesta. Cuzco je bio centar univerzuma, izvikuje Louis. Dvadeset i prvog lipnja, na zimski solsticij, dolazile su procesije iz cijeloga carstva, žrtvovali su ljame i njihovu krv miješali s pivom od kukuruza. Bio je to festival suncu koje šalje svjetlo svima. Kišna sezona, suha sezona, u sredini ekvinocij. Kada saditi, kada brati, sve se to učilo u hramu. Iz nebeske rijeke, mliječnoga puta, čitali su znakove vremena. Hram Sunca nije imao krov. Ako imaš krov, ne vidiš Boga. Jedino je kralj smio gledati reprezentaciju boga Sunca napravljenu od čistoga zlata. Zlatne skulpture, srebrni ornamenti, sav taj sjaj koji je očaravao dvanaest milijuna ljudi, Španjolci su istopili, biblioteku zapalili, znanje uništili. Odnijeli blago, donijeli bolešćine. Inke nikad nisu uništavali druge kulture. Učili su astronomiju i matematiku od starijih civilizacija. Machu Picchu nije ime grada. Prijevod je stara planina. Jedan je od mnogih Inka gradova. Ovo je jedinstveno, vrhunac Inka. Iza ovoga zida odmarao se bog Sunce. Sunce treba partnera. Mjesec. Djeca su im zvijezde. Duge i munje su djeca konkubina. Louisov glas bi već mogao i ratove pokrenuti da se nije vratio križu. Ipak je kršćanin. Ako učiš od drugih naroda i radiš to s ljubavlju, učiš od sjevera, od juga, od istoka, od zapada. Danas za tebe, sutra za mene, plaćanje taksi. Gornji svijet, svijet ljudi, donji svijet. Križ Inka. Inke su znale sve o duhovnom bogu koji je stvorio svijet, ljude, sunce, zvijezde, životinje, biljke, more, strastveno govori Louis. Da Španjolci nisu bili uništavači, sad bi i mi sve to znali, pomislim. Iako se ne zna se što bi to saznali. Barem bi saznali graditeljske tajne, da ne moramo posezati za vanzemaljcima. Nema veziva između golemih kamenova. Samo sklad kamena i kamena. Nazca linije izgledaju kao živci mozga pod mikroskopom. Možda nam sve to govori koliko smo povezani.

Ulazimo u crkvu sv. Dominika. Isusa na križu obukli u zlatnu halju sa crvenim rubovima. Na glavi mu zlatna kruna. Marija sa zlatnom tijarom i perlama oko nogu. Uz kip maloga Isusa plišane patkice, medvjedi, kauboj na konju i mali model crvenog mini morrisa. Sve to mirno stoji na temeljima Coricanche. Ovo je katedrala Cuzca, službeno. Neslužbeno je isusovačka crkva na glavnom trgu, crkva koja se sastoji od tri crkve. Izgrađena je na mjestu gdje je živio kralj Inka. Madona s trokutastom haljom predstavlja boga Brda. U glavnoj crkvi izgrađenoj od tamnog kamena kojeg su najvjerojatnije uzeli iz hrama Sacsayhumain, oltar Marijinog uznesenja sav u srebru koje se presijava od plamena svijeća. Ako ne dolaziš svake nedjelje u crkvu, izgubit ćeš duh, bit ćeš zarobljen u ogledalu, nekadašnjem bogu Vode, govori Louis. Inke su gradili posebne bazene u kojima se ogledavalo nebo. Iza jednog oltara je kupid. Ako se posvađaš s dečkom, dođeš poljubiti kupida i sve se riješi. Inke su brzo prihvatili katoličanstvo. Na velikoj slici posljednje večere jedu se zamorci i pije kukuruzno pivo. Ovo je bila najbogatija zemlja na svijetu, nastavlja Louis. Svi su tražili blago. Španjolci su imali sreće. Srebrna kola u kojima se vozi Chorpus Christi teška su pet tisuća kilograma. Tjedan dana hodočasti se u procesijama za vrijeme Chorpus Christi festivala. Crni Isus je potreban siromašnima, zaključuje Louis. Zapravo je bio bijel. Iznijeli su ga van za vrijeme potresa. I zemlja se prestala tresti. Pocrnio je zbog zahvalnosti koja se iskazivala paljenjem svijeća od lanenoga loja. Pored kipa sv. Ante mnoštvo papirića, opisa momaka kakve bi djevojke željele za muža. Čim izađeš iz crkve, odmah ga ugledaš. On ovdje pronalazi muževe, kod nas izgubljene stvari. Muža, samo ako ga izgubiš. U Peruu ima više katolika nego u Italiji, ali za sigurnost ugrađuju ljamu u temelj kuće. Na rukohvatima majstorski izrađenih cedrovih stolaca kora, trudne žene obnaženih grudi. Simboli plodnosti, ne erotike, naglašava Louis. Cedar su uvezli iz Australije. Sv. Jakov na konju. Inke nisu imali konje. Kad su Španjolci došli na konjima, u sjajnim oklopima, izgledali su im kao bogovi koji su sišli s neba. Nakon dvije godine shvatili su da to nisu. Trebalo im je tristo godina da ponovo dođu do neovisnosti. 28. srpnja 1821.

Crkva sv. Blaža, doktora za grlo, izgrađena na hramu Kiše, ima propovjedaonicu izrađenu iz jednog komada drveta iz kojega nas gleda mnoštvo različitih lica vjernika, nevjernika, svetaca, anđela u barokno maurskom stilu. Čitavu svoju viziju života umjetnik je uspio ugraditi u propovjedaonicu. Trideset godina izrađivao je korske stolice u isusovačkoj crkvi. Ovdje je sva tadašnja vjerska, politička, intelektualna i metafizička gibanja zaustavio na tom malom volumenu. Koliko mu je trebalo da ovako zaustavi vrijeme?

Prava je novost ono što ne stari, unatoč vremenu. Ovo bi mogao biti i projekt bečkog arhitekta Hansa Holleina. Inka hram Sacsayhuaman. Sexy woman, kaže Louis. Da se lakše zapamti. Prostor se koristio i za vojne parade. Bio je i utvrda s kulama. Čitav grad se tu mogao smjestiti u vrijeme opasnosti. Imao je puno podzemnih prolaza. Ipak ih nije zaštitio od Španjolaca. Arheolozi ga razotkrivaju dvadeset i pet godina i stalno se otkrivaju novi slojevi terasa, nove skulpture koje su koristili u ritualima. Kiša. Vjetar. Brdo. Amfiteatar. Gigantski kameni blokovi na portalima, stepenice koje se sa stropa spuštaju prema dolje, prema podzemlju Majke zemlje. S druge strane gornji svijet. U sredini čovjek. Ogromni kameni tobogani glečerske formacije s kojih se i ozbiljni Louis u bijelim hlačama, spušta. Više od sto pedeset tisuća ljudi tu se klanjalo kralju Inka. Tu je i Ivan Pavao Drugi služio misu na quechua jeziku. Kad se s ove visine gleda grad Cusco vidi se da sunce pada od glave prema repu pume. Puma se ne odmara. Uvijek je spremna. Od istoka do zapada svi hramovi imaju istu iluminaciju. Inke su mogli uzeti žito iz skladišta, ako ga nemaju i donijeti u skladište, ako ga imaju. Danas meni, sutra tebi. Gradili su piramide bez krova. Kamen, tristo pedeset tona težak, deset metara visok i šest metara širok, vukli su na trupcima premazanim lanenom mašću s trnovima i užadi. Rezali su ga hematitom kojeg su dobivali s neba. Od meteora. U kanale su stavljali drvo koje je namočeno vodom rasijecalo stijene. Promatramo vječnost u kretanju života. Zato je tu trebalo doći. Ovo ne možeš ne vidjeti kao što mali plavi cvijet vodopije koja raste uz cestu možeš ne vidjeti. Ovo ne možeš ne vidjeti.