El condor pasa

Osmi dan. Mrak je i hladno je. Vozimo se prema kanjonu. U osvit zore, zaustavljamo se u mjestu Yanque. Na malom trgu plešu. Bosi. Toliko je hladno da i Davor kupuje kapu. Odgledam lagani ples veselih boja u polusnu, nakon čega nas odvezu na mjesto gdje ćemo čekati kondore da uzlete. Oni se polako dižu iz dna kanjona. Profesor kaže da kondori uzlijeću kad uzlijeću. Ovise o toplim strujama. Lete na visinama od sedam tisuća metara. Odrasli kondor teži četrnaest kilograma. Tristo četrdeset centimetara mu je razmak krila. Mogu satima letjeti ne pomičući krila. Nema napora kad se prepustiš struji. Šezdeset i pet dana sjede na jajima. Oba roditelja su odgovorni za jaja. Mužjak ima tamne oči, ženka crvene. Mali kondori su smeđi. Pocrne nakon osam godina. Kad nađu partnera ostaju s njim cijeli život. Ako im partner umre, ne traže drugoga. Kondori su strvinari. Mogu imati jednog mladog kondora svake dvije godine. Za vrijeme Inka, kondori su bili svete ptice. Sada su zaštićene ptice. Puše vjetar. Načičkali se aparati svih mogućih veličina oko kanjona. S lijeve mi strane Francuzi, s desne Nijemci, uokolo hrpe mladih, hrpe starih, neki sa štapovima. Kakofonija različitih jezika i puno strpljenja. Dugo se čekaju kondori.

Kad su, sto dvadeset tisuća godina prije Krista, prvi ljudi iz Afrike krenuli u svijet, ovdje su došli najkasnije. Dvije tisuće petsto godina prije Krista izgradili su ovdje prve gradove. Kulture su im nastajale paralelno s egipatskom i kineskom. Kultura Nazca kasnije, od stote do sedamstote, Inke od tisuću četiristote do tisuću petsto trideset i druge. Andske civilizacije lakše su se širile od obalnih. Amazonija nije imala gradove, govori mali vodič grupi Japanaca.

Kondori su poletjeli. Kairos. Uhvatili smo ga. Zato se tu čeka. Da se vježba. Za sve one stvari koje prođu, za jotu nam izmaknu i zauvijek su propuštene. Sve one riječi koje smo trebali reći, geste koje smo trebali učiniti, munjeviti kairosi koji su jednog dana iskrsnuli, a mi ih nismo znali uhvatiti i oni su zauvijek prešli u ništavilo. S druge strane, sve dođe u svoj čas, za onoga koji zna čekati. Idemo dalje. Dočekuje nas živahan vodič. Kaže da Puno zovu grad nade. Nade da će jednom dovršiti kuće. Ovdje ne žive bogati ljudi. Ali imaju četiristo plesnih grupa. Festival u čast Madone Candelarie traje dva mjeseca. Grad ima sto pedeset tisuća stanovnika, a na festivalu ih sudjeluje sto tisuća. Pripremaju se cijelu godinu. Kupuju se kostimi od tisuću dolara, a prosječne plaće su im dvjesto do tristo dolara. Vodič se zove Broz Tito. Tito mu je prezime. Otac mu je komunist. Rodio se kad je Tito umro, pa mu je dao ime Broz. Radostan je i stalno se šali. Mateja ga poziva na ljetovanje. Ispunjava mu se dugogodišnja želja. Doći će sa svojom obitelji. Mateja odlično govori španjolski i ima dobrodušan osmijeh, kao i Broz Tito, kao i mnogi Peruanci. Govori o rudnicima zlata i srebra i rudarima koji umiru od upale pluća. Temperatura u rudnicima je minus dvadeset. Ima puno ilegalnih rudnika. Vlada je dala koncesije stranim kompanijama bez dogovora s lokalnim stanovništvom. Bilo je i mrtvih u pobuni, a ništa se nije promijenilo. U kišno doba vlak zovu ploveći. Ne vide se tračnice. Grad je na visini od tri tisuće šesto metara. Biljka kinoa dar je bogova. Raste i na visinama preko pet tisuća metara. Bogata je bjelančevinama. Hrana je astronauta. Prolazimo pokraj malog mjesta koje se zove Maca. U Maci mala bajkovita crkvica sa crnim dječacima na bijelim zidinama.