Mali Galapagos i pješčane dine

Četvrti dan. Jet lag ne da spavati noću, profesor Zoran ne da spavati ujutro. A ne možeš ne izdržati. Još jedno dizanje u ranu zoru. Islas Ballestas, Mali Galapagos. Vozimo se u motornim gumenjacima. Morska prašina odnosi umor. Doplovimo do ogromnih stijena načičkanih kormoranima, galebovima, pingvinima i manjim pticama koje zovu inka. Morski lavovi opušteno leže. Lav zaštitnički obavija svojim velikim perajama lavicu, dok ona majčinskom nježnošću prekriva mladunčad koja radoznalo vire ispod njezinih peraja. Obiteljska idila. Ni sunce im ne može odoljeti. Nismo ga vidjeli otkako smo sletjeli u Limu. Na obali nas dočekuju pelikani. Motaju se oko ribara u širokim hlačama. Tu su i dečki koji prodaju šešire i šilterice. Dobro nam služe ta pokrivala dok hodamo po nacionalnom rezervatu Paracas. Nekropola stara pet tisuća godina. Plamenci šeću po plitkom moru, pustinja se presijava u mol ljestvicama između zlatnoga, crvenoga, smeđeg i plavoga. Djeluje hipnotički. Kad prođeš pored čamca nasukanog usred pijeska, ne znaš više jesi li budan il sanjaš. Ne možeš prestati gledati sve te boje, oblike, prijelaze između neba i mora, između stijena i mora, između pijeska i pijeska, između mora i mora i neba i neba. Na plaži Lagunilla više i ne gledaš očima. Dušom gledaš. I ne osjećaš više protok vremena. Hvataš svoj komadić vječnosti dok ti dovikuju da se kreće u novu avanturu. I to sve u istom danu.

Vozimo se otvorenim prastarim buggijem po dinama koje su prije dva milijuna godina bile dno oceana. Puši se, brenči, trese. Misliš da će se raspasti dok svladava pješčane strmine, a onda vrištiš dok se strmoglavo spušta. Neki su se spuštali i na sandboardu. Nema kraja čuđenju. Pješčani nabori obrubljeni sjenama oblikuju baršunaste forme koje se izdužuju u nedogled. A onda se naglo zavinu u duboku sjenu rupe kojoj ne vidiš dna. Koliko ljepote može stvoriti priroda. Koliko smo te ljepote u stanju vidjeti?

Oaza Huacachina pokraj grada koji se zove Ica, uz rijeku koja se isto zove Ica. Dok se u restoranu Los Ficus jedu peruanski specijaliteti, na zelenom jezeru se odigrava prava predstava. Bijela čaplja, s tankim vratom u napetom luku i s jednom nogom u zraku, lovi svoj ručak. Na drugoj strani jezera dvije crne ptice s crvenim kljunom, volture ih zovu, vode rat. Agresivnija doslovce šamara onu koja stalno izmiče i bježi. Visoko zamahne svojim žutim čaporcima, mlati ju po glavi i kriješti tako da uši para. Nikad nisam vidjelu toliku agresiju u tako krhkom obliku. Ptica je sama po sebi lagana. Otkuda tolika snaga? Pitanje ostaje bez odgovora. Mnoga će ostati. Vrijeme je postavljanja pitanja. Treba imati strpljenja sa svime što je neriješeno i ostati pred pitanjem kao pred knjigom napisanom na nepoznatom jeziku.