Ayacucho – Huancayo

PERU – Putopis 15/22

Petnaesti dan. Vozimo se prema gradu Huancayo, veliki kamen u prijevodu. Prašnjava uska cesta, branika nema. Preko ceste spušta se rijeka. Autobus zapne. Voda je preduboka. Nabacamo kamenje i autobus prijeđe rijeku. Dolazimo do mosta na kojemu su betonski stupovi ostrugani do armature. Dolje huči blatna rijeka. Okoliš kao na Divljem zapadu. Kaktusi, agave, prašina. A malo zatim stabla božićne zvijezde, papaje, ćirimoja, banane, kaktusi krcati žutim cvjetovima. Vozimo se uzvodno uz rijeku Mantaro. Vododerine, polu srušene kuće, planina rascijepljena slapovima vode koja se slijeva s velikih visina. Na rijeci žene peru rublje, kuće omotane u prašinu kroz koju se naziru velika slova predsjedničke kampanje. Uz cestu dvije kante za smeće: crna i zelena, neorganski i organski otpad. I nogometno igralište. Što se više penjemo, to nam je rijeka dublje, a cesta uža. Omamljeni visinama pratimo zavojitu prašnjavu cestu. Autobus predugačak, zavoj prekratak. S jedne strane okomita stijena, s druge okomita provalija. Mirno gledam kako stražnji kotač vozi po rubu. Padne mrak. Mi se i dalje vozimo po rubovima, samo više nema svjetla. Đisas, izvikuje Vedrana. Sanda nemirno hoda po sredini autobusa. Nailazimo na drveni most s rupama na koji stavljaju drvene daske da autobus može proći. Stavljanje daski se naplaćuje. Mi moramo izaći. Svaka čast šoferima. Zavoji, rupe, mrak. Jedanaest sati vožnje.