Zagreb – Lima

Poći u Peru. Bez plana. Bez pripreme. Samo čuti poziv. Iz nepoznatog prostora. Ne znam mu ni oblik ni mjesto. Tko vlada našim unutarnjim stanjima?

Sastanak petnaestoga srpnja dvije tisuće jedanaeste na zagrebačkom aerodromu. U četiri sata ujutro. Oko voditelja, profesora Zorana, okupila se grupa ljudi od kojih se većina poznaju s prijašnjih putovanja. Nikad nisam putovala s nepoznatim ljudima. Još je mrak.

Air France do Pariza. Prekrcavanje u veći Air France do Lime. Visina jedanaest tisuća kilometara, brzina devetsto četrnaest kilometara na sat, vanjska temperatura minus pedeset i tri stupnja Celzijeva. Kad se nakon dvadeset i dva sata što čekanja što letenja počinjemo spuštati ispod oblaka, otvori se onaj nepoznati prostor iz kojeg je poziv došao. Možeš ga samo s neba vidjeti. Nebu i pripada. Amazona se uvija blješteći na suncu koje je preskočilo sedam sati dok smo mi letjeli iznad oblaka. Zmija, mudrost ili kušnja, zrcali se okružena ogromnim prostranstvima zelene prašume. Sunce nas ispratilo, sunce dočekalo. Dobar početak. Nema spavanja.

Lima, siva i magličasta

Kažu da je Lima uvijek siva i magličasta. I da u Limi ne pada kiša. Zima je. Što znači da su temperature između devetnaest i dvadeset i jedan. Što znači da ne treba grijati. Prozori su iz jednostrukog stakla, uglavnom bez okvira, s kliznim plohama kao na ormarima. Sunce zalazi već u 18 30. Trava je zelena. Zbog vrtlara. Vrtlari i čistači rade dvadeset i četiri sata. U rukavicama. Imaju slikovite uniforme. Zelene i narančaste. Narančasti nose maske i naočale. Uglavnom su žene, jer prednost u tim poslovima imaju samohrane majke. Iako je Peruancima obitelj svetinja, u velikim gradovima muževi se znaju izgubiti.

Ovdje ljudi vole uniforme. Nose ih s nekim posebnim ponosom. Policajci, čuvari, cestovni radnici, đaci, čistači cipela i svi ostali koji se mogu vidjeti na ulicama, nešto rade. Uglavnom prodaju. U malim dućanima na kotačima. Cijede ananas, gule plodove kaktusa, vade šarene kugle sladoleda iz čudnih frižidera, raznašaju novine. Animatori pokazuju jelovnike ispred restorana. Kondukteri izlaze iz autobusa i mame putnike da uđu. Može i na semaforu. Izgledaju miroljubivo i opušteno. Malo i suzdržano. Djeca su otvorena. Imaju onu iskonsku radost i radoznalost u očima koju obilje tako uspješno ubija. Ovdje su bogati jako bogati. Njih ne susrećemo. Siromašni su jako siromašni. Njih susrećemo. U nepreglednim predgrađima Lime. Grad je neobična mješavina različitih stilova i boja. Neke velike zgrade nisu ni dovršene, a donje etaže su useljene. Neke i bez prozora. Sve je moguće u gradu od deset milijuna stanovnika od čega šest milijuna pridošlica smještenih u beskrajna naselja malih kućica od blata ili drveta, bez struje i vode, s prašnjavim prilazima i djecom koja s ruksacima na leđima kilometrima hodaju do škole. Škola im daje šansu da se jednom presele u srednji sloj koji u Peruu polako nastaje. U gradovima su javne škole dostupne svima. Zato roditelji napuštaju slikovita sela i useljavaju se u potleušice bez prozora i vrata. Imaju široki osmijeh. Imaju plan. Obiteljski plan. Izgraditi dom. A dom je kad roditelji žive u prizemlju s ravnim krovom iz kojeg strše čelične žice za prvi kat koji će izgraditi djeca iz kojeg će opet stršati čelične žice na kojima će unuci nastaviti graditi svoj dom. I svi će jedni drugima pomagati. Između žica razapinju žice na kojima se suši veš. Ploča služi za odlaganje svega i svačega. Nema kiše, ne treba krov, kuća se može nadograđivati… A onda, uz ulazna vrata i na balkonima možeš uzgajati kaktuse. Peruanci vjeruju da kaktusi štite kuću od lopova.