KENIJA I TANZANIJA
“Of the gladdest moment in human life, methinks, is the departure on a distant journey into unknown lands.
Shaking off, with one mighty effort, fetters of Habit, the leaden weight of Routine, the cloak of many Cares,
and the slavery of Home, one feels once more happy. The blood flows with the fast circulation of childhood…
A journey, in fact, appeals to Imagination, to Memory, to Hope – the three sister Graces of our moral being.
– Sir Richard Francis Burton, Zanzibar
KENIJA I TANZANIJA
“Of the gladdest moment in human life, methinks, is the departure on a distant journey into unknown lands. Shaking off, with one mighty effort, fetters of Habit, the leaden weight of Routine, the cloak of many Cares, and the slavery of Home, one feels once more happy. The blood flows with the fast circulation of childhood… A journey, in fact, appeals to Imagination, to Memory, to Hope – the three sister Graces of our moral being.”
– Jawaharial Nehru
PUTOPIS
Zapisala Karmela Ahel, pofotkao Davor, 2012.
Istanbul. Aerodrom velik. Rijeke različitih ljudi. Gledam ženu u crnoj burki. Kroz prorez joj bljeskaju crne oči. Muškarac hoda samosvjesno. Prate ga četiri žene. Od straha da se ne pogube, ne gledaju kuda hodaju. Izgledaju kao raštrkano stado. Na klupi leži mlada Indijka s grivnama oko skočnih zglobova i prstenjem na nožnim prstima. Samo su palac i mali prst slobodni…
Nacionalni muzej. Na ulazu veliki preparirani slon. Kljove mu teške šezdeset i pet kila. Živ ima šest tisuća i petsto kila. U galeriji ptica, ptice koje tjeraju lopove, ptice koje ubiju lava kljunom, probodu mu trbuh i pojedu ga iznutra, sokol koji leti dvjesto deset kilometara na sat, marabu koji raširi krila dva metra. Ptice divovi… U Africi ima tisuću i tristo vrsta ptica.
Nairobi, u prijevodu mjesto hladnih voda, najzeleniji grad u Africi, ima šest milijuna stanovnika. Svaki dan se doseljavaju novi stanovnici. Sličan je drugim velikim gradovima. Luksuzne tele kompanije, banke i trgovine. Ovdje je Bata na svakom ćošku. U podne se pojavljuje sunce, pa malo ublaži osjećaj kaosa. …
Više se ne vozimo u kamionima. Čekamo džipove. U džip, stane šestoro. Ručna prtljaga na podu. Noge skvrčene deset dana. Tu nastupa grabež. Tko će osvojiti bolji džip, tko će sjediti na udobnijem sjedalu. Nakon podužeg usklađivanja, kolona kreće. U našem džipu najveći je problem kad ruksak naše Vulkanke dotakne pod. Zapravo, problema nema. Hakuna matata, ponavlja naš šofer Joram….
U sedam sati fra Miro drži misu u maloj kapeli. Bos. Crne časne čitaju na nerazumljivom engleskom. Propovijed mu je kratka i jezgrovita. Govori da je Njegov jaram lagan zato što ga On nosi. Sve je pitanje percepcije. Ispričao nam je kako je silno želio u misionare. Kad su ga poslali u ovu divljinu, šest mjeseci je molio da ga vrate. …
Nakon doručka, nastavljamo put. Kad u programu piše transfer, uvijek znači težak put. Cijelu noć je padala kiša. Ako sam i mislila da je vožnja po prašnjavim džombama naporna, sad to povlačim. Naporno je voziti po blatnim džombama. Iako naš Njofra ponavlja hakuna matata, ne uspijeva se izvući iz crvenog gliba. Donose granje. Donose kamenje. Upotrebljavaju dizalice. I ništa. Čekamo traktor. …
Kisumu je poslije Kampale, glavnog grada Ugande, najvažniji grad na Viktorijinom jezeru. Glavno je središte zapadnog dijela Kenije. Jezero je nastalo spuštanjem tla, tako da su rijeke počele teći prema jezeru. Sad iz njega otječu vode prema Kongu i prema Nilu. Razmjerno je plitko. Prosječno četrdeset metara, najdublje …
Rano krećemo u Maasai Mara. Tek smo krenuli, a već moramo stati. Jedan džip ima problema. Sedam je sati. Subota. Ljudi uokolo prodaju. Muškarci su obučeni u hlače i košulje. Samo jako mladi nose majice. Ne vraćam se više u Subukiju, dovikuje Joram kroz otvoreni prozor. I opet se nitko ne čudi. Kao da riječi nije ni važno razumjeti. Oni njemu uzvraćaju osmijeh. Svejedno je što govori. …
Nedjelja u Maasai Mari počinje u četiri sata, jer nam je šator preko puta kuhinje. Lupaju loncima. Glasno govore. I nikako mi nije jasno kako to da u šest sati još ništa nije spremno za doručak. Ima jutara koja kao da dopiru izdaleka. Stižu umorna i hladna, povlačeći po tlu finu čipkastu maglicu. Dolaze iz nekog drugog godišnjeg doba, tamo daleko sa sjevera. Sivo je. Ptice ne grakću, stabla se zgrčila, nebo naleglo na zemlju …
Rano je jutro. Selo Masaja na rubu Maasai Mare. Mara znači šaren. Traže dvadeset i pet dolara po osobi da zavirimo u njihove kućice. Šef sela ima petnaest žena i šezdeset i troje djece. Djeca optočena muhama. Kućice od blata i suhe balege s prozorom veličine šake. Unutra ognjište i kravlja koža na tvrdom postolju koje bi trebalo biti krevet. Male životinje drže u kući, jer ih noću napadaju lavovi.
Arusha, Geneva Afrike izgleda kaotično. Grad su izgradili Nijemci. Prije sto godina. Ima tristo tisuća stanovnika. Parkiralište hotela je prašnjava rupa. Opet se vozimo džipovima. Ovi imaju bolje amortizere. I ceste su bolje. Buka je ogromna. Između ceste i štandova betonski kanal. Štandovi su drvena kolica s automobilskim gumama. Jedan šiva na singerici, drugi pili daske. …
Opet su nas prevarili. Hodamo uz rijeku Mtowambu, rijeka komaraca. Umjesto safarija, razgledavamo plantažu banana. Trideset vrsta. Crvene su zanimljive. Iz jednog korijena raste više stabala. Kad banana rodi, režu se stabla i ostavljaju mladice. Banane se beru zelene. Ako požute na stablu, pojedu ih babuni. …
Vozimo se prema Kilimanjaru. Pata kila kitu, uzmi sve, piše na plakatu. U plastičnim kantama prodaju crvene rajčice. Nova urbana vila strši u okružju sitnih kućica. Vulkanizeri prate cestu. Uz cestu suše i žito na velikim plahtama. Ovija ih oblak prašine. Što se više penjemo, luksuznije su kuće, više ograde, veći šiljci, ukrašenije kapije. Škole su rjeđe. Djeca pješače četiri sata do škole.
Dizanje u pet i trideset. Ponovo se vozimo prema Kilimanjaru. Pada kiša. Uz cestu hodaju djeca u školskim odorama. Je si li zapisala snagu moje jučerašnje duševne boli, govori mi odvjetnik. Ima li nadoknade za duševne boli? Možda nadoknada izroni iz ove magle. Jučer je bilo sunčano. Digli smo se u ranu zoru, a opet čekamo pred ulazom u planinu. …
Vozimo se u posjet našim misionarima. Mišićavi crnac hoda ravno kao svijeća dok gura drvena kola s dva automobilska kotača. Cura u bijeloj suknji i lakiranim štiklama hoda ravno kao svijeća. Prosjak bez nogu sjedi ravno kao svijeća. Crni momak u bijeloj košulji vozi na biciklu hrpu bijelih vreća. I on ravan kao svijeća. Ovdje nema pogrbljenih. Nema starih. …
Vozimo se prema Dar es Salamu, na obali Indijskog oceana koju zovu Svahili obala. Trgovačka obala. Trgovina je započela sa začinima, slonovom kosti, crnim robljem, kad su Arapi doplovili do obale. Grad je izgradio sultan od Zanzibara 1872. kao drugu luku na obali. Prva je bila Bagamoyo. Danas Bagamoyo ima trideset tisuća stanovnika, a Dar es Salam tri milijuna. Danju i četiri. …
Izlazak sunca kratko traje. Blizu je ekvator. Kroz plavičaste oblake prvo se nazre nježno svjetlo, pa izviri purpurna polulopta. I dok trepneš okom, evo sunca. Žurimo na trajekt. Zato smo se i digli rano. Da izbjegnemo red. Red se ipak ne može izbjeći. Ima li ovdje ikoje mjesto gdje nema redova?, pitam se jer mi se već smučilo. Oni koji stalno putuju s profesorom kažu da se nigdje nisu toliko načekali kao u ovoj Africi. …
Osamnaesti dan. Dižemo se u četiri sata. Jer se u Africi čeka i čeka. Mrkli je mrak. Prvo trajekt za Dar es Salam na koji ne moramo čekati. Zato na katamaran za Zanzibar stižemo dva i pol sata prerano. Čekaonica je uredna. Pored mene sjeda mlada crnkinja zamotana u crni veo s devetomjesečnom djevojčicom u ružičastom kombinezonu. Djevojčica me radoznalo gleda. Mora da sam joj čudna. ..
Prvi slobodan dan. Sami odlučujemo što želimo. Moja cimerica odlučuje cijeli dan ostati u krevetu. Davor i ja odlučujemo odvesti se na otok s kornjačama. Oko otoka su koraljni grebeni. Želi ih fotografirati. Pridružuje nam se Ruskinja sa svoje dvije djevojčice. I one su ponijele maske. Ja nisam. Vozi nas Mustafa. …
Dvadeseti dan. Pogledamo izlazak sunca i krenemo se vraćati doma. Opet čekanje na katamaran. Gledam turiste koji dolaze puni energije. Pokraj mene obitelj s mrtvačkim sandukom od svijetlog drveta. Na poklopcu prozor. Ne želim pogledati kroz taj prozor, iako znam da je sve to život. Ispod prozora na mrtvačkom sanduku, kutija s jajima. Mali crnac sa šimi cipelama …
Dvadeset i prvi dan. U pet i trideset nastavljamo se vraćati doma. Ksenija više i nije tu. Želim prekinuti tu rasklimanost, želim biti u pokretu i ostati tu. Doživjeti snagu ove zemlje na ovom mjestu. Za vrijeme vladavine Španjolaca, ulazak u Peru je bio ograničen uglavnom na mornare i svećenike. Vjeruje se da je prvi Hrvat koji je stigao u Peru bio Basilio Basilivich, dubrovački trgovac, Pizarrov suputnik na njegovom trećem putovanju. A sad, evo i nas. …
Dvadeset i drugi dan. Imamo doručak. Imamo slobodno jutro. Gledam Limu promijenjenim pogledom. Vidim pukotine na pločnicima. Između grmova žutih kadifa spavaju mačke. U daljini magličasti spoj neba i oceana. Jahači strpljivo čekaju svoj val. Kupujem čarango. Osjećam se jačom. I slobodnijom.
Izlazimo iz centra magličaste Lime koja u središtu izgleda kao i svi drugi veliki gradovi. …
Zapisala: Karmela Ahel, pofotkao: Davor, 2011