Lima

Drugi dan. Nakon razgledavanja kolonijalnog središta Lime, vozimo se mini busom do siromašnog naselja Rimac koje izgleda kao da je izgrađeno od prašine. UNESCO je platio bojanje tih malih kockica, tako da siromaštvo ne izgleda sivo. Zapravo izdaleka izgleda veselo s tim gustim volumenima žarkih boja na strmom obronku. Penjemo se uskim zavojitim prašnjavim putem do vidikovca San Christobal obavijenog gustom maglom. Uz put su križne postaje. Na vrhu veliki križ s kojeg bi bio krasan vidik, da nema magle. Ne dođeš uvijek nakon križnog puta do jasnih vidika. Iz magle se čuju samo glasovi. Vraćamo se dolje. Mala dvorišta, štrikovi prepuni rublja po kojem skakuću kokoši. Šarene trokolice šaroliko parkirane. Život žamori. Zastanemo kod skupine sitne djece i sitnih, tek rođenih psića. Pripremaju malu derutnu dvoranu za slavlje Gospe od Karmela. Na stolu američki san. Sve u ružičastom i ljubičastom. Uložili su puno truda da stvore taj ugođaj koji će im postati putokaz za nesreću. Petogodišnja djevojčica čvrsto drži za ruke dvoje manjih od sebe. Kaže da se zove Karmela. Majke nose djecu zavezanu na leđima sve dok starije dijete nije u stanju preuzeti brigu. A to je vrlo rano. Sa četiri ili pet godina. Pola peruanskog stanovništva živi u krajnjem siromaštvu, a nema prosjaka. Zbog osjećaja zajedništva, zbog osjećaja pripadnosti, zbog snažnih patriotskih osjećaja i dostojanstva općenito. Predivno je gledati njihova sela. Susjedi zajedno obrađuju jedno polje. Kad završe, obrađuju drugo polje. Tako su puno efikasniji i sigurniji. Ako se netko razboli, neće mu polje ostati neobrađeno. Raditi zajedno zabavnije je i brže.

Gospođa Rosa, naš prvi vodič u Peruu govori da je trideset posto Peruanaca nezaposleno i da Peruanci nisu arogantni. Govori o korumpiranosti i nesposobnosti vlade da mudrije iskoristi prirodna bogatstva: tri žetve, srebro, zlato, bakar, cink, ribarenje, turizam, dobrodušne ljude. Šofer uvijek pruža ruku svima koji ulaze i izlaze, hotelski službenici nose kofere sa smiješkom. Svaki dan mijenjamo hotel. Svaki dan novi smiješak. Rosa govori o tome kako je Alberto Fujimori oslobodio šokirane Peruance od terorista koji su haračili Peruom od 1980. do 1990. Svijetle staze pobile su trideset i pet tisuća ljudi. Peru je bio u ratu s Ekvadorom i imao neriješena granična pitanja sa Čileom još od 1929. Sve je to Fujimori okončao. Na izborima za predsjednika 1990. Fujimori je pobijedio pisca Maria Vargas Ljosu i riješio Peru terorizma jedan sat nakon što im je uhitio vođu. U tom prvom mandatu pokrenuo je mnoge reforme: poboljšao obrazovanje, pokrenuo stambeno kreditiranje, unaprijedio agrikulturu. U drugom mandatu potpuno je liberalizirao ekonomiju. Uz visoku socijalnu cijenu. Voda je poskupjela osam puta, struja pet, a benzin trideset puta. Postao je miljenik MMF-a, raspustio parlament, promijenio Ustav da bi se mogao kandidirati i treći put, stavio na vlastiti račun milijarde dolara i završio u zatvoru. Mario Vargas Ljosa je dvije tisuće desete dobio Nobelovu nagradu za književnost..

U arheološkom muzeju Rafael Larco Herrera, obraslom slapovima purpurnih, ljubičastih i plavih cvjetova izložili su zanimljive keramičke i zlatne rukotvorine Inka. Inke su nakitom ukrašavali muškarce. Zlato nisu doživljavali kao vrijednost, samo kao dekoraciju. Šteta da su ga Španjolci doživljavali samo kao vrijednost. Pretopili su većinu zlatnih rukotvorina u poluge. Kako keramiku nisu doživljavali kao vrijednost, ostalo je mnoštvo skulptura prema kojima se može zamisliti život Inka i kultura prije Inka. Sto godina Inka i tri tisuće godina prije Inka. Ne ostavljaju nam dovoljno vremena za police krcate keramikom. Čeka nas večera u tipičnom turističkom ugostiteljskom kompleksu s vidikom na Tihi ocean. Večeru začinjavaju plesači indijanskih plesova u živopisnim odorama. Najbolji plesač, dugonog i lakih pokreta, nimalo sličan Indijancu, ima tipičan peruanski osmijeh. Dobrodušan i pomalo suzdržan