Mirador de los Andes, 4910 m

Sedmi dan. Napuštamo Arequipu.

Ljepota se nastavlja. Potpuno različito od okoliša Lime. Mala seoca u planinama. U svakome crkvica. Obojena i izvorno sačuvana. Kao da čuva vrijeme. Ovdje su potresi vrlo česti. Potresi se događaju na sudaru ploča. Cijeli Tihi ocean je jedna ploča. Nazca je mala ploča koja je niža i podvlači se godišnje dva do šest centimetara. Zato se s ove strane Anda događaju svakih četrdeset godina razorni potresi, dok s druge strane Anda nema potresa. S druge strane Anda ima kiša. Ni s jedne ni s druge strane Anda ne žive bogataši. Ovi hodaju u slikovitim nošnjama. Svaka pokrajina ima svoj oblik šešira i svoje boje. Moglo bi se reći i svoj izraz lica. Što je veća visina to više žvaču koku. Kad žvačeš koku, nisi gladan. Od deset kilograma lišća koke može se izraditi jedan gram bijeloga praha, jedan gram bijeloga praha košta dvadeset dolara u Peruu, sto dolara u Americi, kaže vodič.

Pampe. Obrijane visoravni sa čupercima trave boje starog zlata. Okolo pasu vikunje, divlje životinje zaštićene od krivolova s deset godina zatvora. Vikunja se striže svake četiri godine. Četiristo trideset grama tankih niti dobije se od jedne vikunje. Zato što su niti tanke, dobro griju. I dobro se plaćaju. Kaput košta dvadeset tisuća dolara. Šal tri tisuće. U vrijeme Inka, vikunje su smjeli loviti samo vladari. I odjeću od vikunje su tada smjeli nositi samo vladari. Alpake izgledaju kao goleme ovce, a zapravo su deve. Imaju blagi izraz lica obrubljen bijelim kovrčama. Ljama je veća. Čuvaju ih pastiri. Upletu im crvene vrpce na uši, pa im vijore na vjetru kao da idu na natjecanje. Smrznuti vodopadi, kamenje koje izviruje iz prašine, kamenje koje sami slažemo u potrazi za srećom na visini od četiri tisuće devetsto deset metara. Mirador de los Andes. Prije deset tisuća godina led je prekrivao cijelo ovo područje.

Chivay, malo siromašno mjesto, glavni grad regije. Ručamo u restoranu s ugodnim vrtom. Ni švedski stol peruanskih specijaliteta ne pobjeđuje visinski umor. Ni puding od crnoga kukuruza. Nakon malog predaha u vrtu, obilazimo ogromnu crkvu i uređen trg. U crkvi tiha glazba. Palestrina. Sjedim i žmirim. Kako je tu dospio Palestrina? Otkud ta neočekivana milina trenutka što trga koprenu umora? Život što ga stvori spoj umora i glazbe zgušnjava se u dragulj bez sutrašnjice i planova. Ne iskorjenjuje umor osjećaj čuđenja. Možda se samo tako i može dalje. Kad umor sažeže sve misli. Opet mogu gledati. Svi sveci na oltarima obučeni su u raznolike luksuzne halje intenzivnih boja i čak modernih linija. Moglo bi se reći ekstravagantno. Vidi se koliko su truda i pažnje uložili u ono što im je važno. Samo je glavna ulica popločana kamenom. Ostale su od prašine. Dečki igraju nogomet. Ovdje i najsiromašnije mjesto ima uređenu crkvu, uređeno nogometno igralište i bogatu tržnicu. Na tržnici se jede kuhana hrana. Upale vatru između dva kamena i kuhaju u čađavom aluminijskom loncu. Nema sendviča. Žene predu vunu na ulici. Starice imaju dugačke crne pletenice. Ovdje nema sijedih ljudi. Po cesti voze trokolice. Svaka je drugačija. Tuk tuk i Palestrina. Čudima nema kraja. Djeca s velikim šeširima na malim glavama mašu nogama sjedeći na ogradi crkve obasjane zalazećim svjetlom.

Kanjon Colca ima četrnaest gradova. Od četiri tisuće metara nadmorske visine, do oceana. Sam kanjon je mjereći okomito dubok 3400 m. Colorado je dubok 1500 m. Njega je probila rijeka. Ovaj kanjon je nastao sudarom ploča. Lokalno stanovništvo ne ulazi u tunele jer im to donosi nesreću. Idu zaobilaznom cestom. Mi vozimo kroz tunele. Prolazimo visinama blizu pet tisuća metra. Glava puca, kapilare u nosu pucaju. Dolazimo u hotel – toplice El Refugio. Izgleda privlačno. Skupina kućica boje terakote sa slamnatim krovovima. Drveni mostić preko rijeke. Zvuk slapova. Na recepciji dobiješ i kisik. Za večerom nam sviraju i plešu. Ponoć je. Moramo se ustati u četiri i trideset. A najradije bi u ovom utočištu predahnuli jedan dan. Opustili se u termalnoj vodi. Profesor ima dobru kondiciju.