Santa Rosa de Ocopa

Šesnaesti dan. Huancayo. 3200 m. Ovdje nose borsalino šešire. Dječaci u crvenim uniformama tako pažljivo čiste cipele da izgledaju kao da maze svog kućnog ljubimca zvanog cipela. Na glavnom trgu sajam knjiga. Jedna knjiga jedan sol. U sredini spomenik osloboditelju. Ramon Castilla. Na njemu piše: više niste robovi, sad ste slobodni. Crkva sv. Trojstva. U crkvi slika sv. Trojstva. Otac ima sijedu bradu, Sin crnu bradu, između njih Duh u obliku Inka Sunca. Oko sv. Martina pas, mačka i miš. U crkvama nema svete vode, jer vještice uzimaju svetu vodu za svoje obrede. Moraju uzeti svetu vodu iz sedam crkava, kaže vodič. 1813. u ovoj crkvi čitali su Ustav, prije oslobođenja. Ali Španjolci nisu htjeli otići u miru kao u Brazilu i Argentini. Morali su se boriti. Nakon oslobođenja nisu mogli kontrolirati anarhiju. Zato su izradili novu verziju Ustava. Ovdje prvi puta vidim agresiju. Desetogodišnji dječak na tržnici zaleti se prijeteći prema Kseniji koja fotografira. Njegova majka hitro reagira. Nema štete. Neki od njih vjeruju da fotografiranjem gube dušu. Ksenija fotografiranjem hrani dušu. Ulazimo u područje gdje ne dolaze turisti. Napuštamo Huancayo i spuštamo se prema Satipu, na šesto metara nadmorske visine. Više nemamo službenoga vodiča. Prepustit ćemo se vodstvu franjevaca, biskupu Gerard Antonu Žardinu, porijeklom iz Hrvatske. Iz Lendave. Trideset i pet godina je u Peruu. Vozimo se dolinom Mantaro do franjevačkog misionarskog centra Santa Rosa de Ocopa. Sprema se vjenčanje. Prvo dolazi orkestar od petnaest saksafona, dva klarineta, jedne violine, jedne ogromne citre i ritam bubnja. Iz trokolice izlazi mladenka u bijeloj haljini sa šlepom od pet metara i zbunjeni ženik u crnom odijelu. Šlep nose dječak i dvije djevojčice u svečanoj odjeći. Dječak, crno odijelo i leptir kravata. Djevojčice, bijela haljina s mašnom oko struka. Bijeli jastučić s prstenjem nosi mladić u crnom odijelu. Majka ima crni šešir sa srebrnim vezom. Svatovi raznoliki. Od tipičnih šarenih sukanja do niskih traperica. Mladenki poklanjaju bijele gladiole. Svaki gost po jednu. Ima ih toliko da ih ne može nositi. Plešu kolo. Smiješe se suzdržano. Tihi su.

Samostan je zanimljiv. U starom klaustru niski, neobično debeli bijeli stupovi sa žutim pasicama. Uokolo krovovi pokriveni kupom. U biblioteci gregorijanski korali na listovima od kravlje kože, u sobama kreveti na kojima je razapeta kravlja koža. Sami su izrađivali cipele s potplatom od kaučuka, tkali i imali priručnu ambulantu. Jedna dvorana oslikana je motivima iz prašume tako da imaš dojam da čuješ pjev ptica. I novi klaustri su obojeni intenzivnim bojama. Jedan je plavi, drugi zeleni. Mladi fratar crnih očiju, visokih jagodica, širokog dobrohotnog osmijeha, detaljno nam opisuje kako su fratri redovito odlazili u prašumu, podučavali ih izrađivati razne alate, učili ih čitati i pisati, iako se nikad nije znalo hoće li se vratiti. Kažu da za ljude iz džungle vlada ništa ne čini. Za njih se brinu franjevci i dominikanci. Uokolo centra, kuće su uređene, uređene su i okućnice, obrađena polja. Posvuda izbija voda. Blagodat završetaka Anda. Kažu da bi se tu moglo odlično živjeti, da imaju bolju vladu. Cesta je asfaltirana. Raspuknuto brdo presijava se u mnoštvu ljubičastih nijansi. Zemlja obiluje bojama. Ovdje su i kuće obojane. Stižemo u Satipo. Biskup nas vodi na večeru. U zelenom vrtu ispod zanimljive nadstrešnice od drveta i slame, dugački stol s dinstanim bananama, juhom od artičoka i fileom od riječne ribe. Spavanje u hotelu koji je neusporedivo skromniji od onih prije. Nije važno. Umoran čovjek dobro spava u krep plavoj posteljini.