Machu Picchu

Trinaesti dan. Dizanje u četiri. Mjesec, svjetleći srp na tamnom nebu. Sunce izlazi iz procjepa između visokih planina. Vozimo se vlakom za Machu Picchu. Osamdeset osam kilometara. Sat i pol. Uz tračnice teče zelena rijeka. Pjeni se prelazeći preko velikog tamnog kamenja. Uokolo visoke planine. Na vrhovima snijeg. Gledam sebe nekako izvana. Tko se to vozi? Moj brat želi vidjeti Machu Picchu. Kako sam ja tu dospjela? Ogromna su ova brda. Tu devet mjeseci pada kiša. Danas je sunčan dan. Kako sam tu dospjela? Kako je dobro da ga konkvistadori nisu otkrili. Kako je dobro da je ostao sačuvan. Zaboravljeni grad. Grad duhova Inka skriven od vanjskog svijeta gotovo četiristo godina. Čini se kao nevjerojatan san. Nisu ga  osvojili Španjolci, osvojila ga vegetacija. Slučajno je otkriven. 1911. U vrijeme kad se već počela cijeniti baština, trideset petogodišnji docent latinsko američke povijesti na Yaleu, Hiriam Bingham III., puzeći strmim i skliskim obronkom, zajedno s  dvojicom peruanskih pratilaca, u jutro dvadeset i četvrtog srpnja, ugledao je labirint terasa i zidova koji se uzdizao iz gustog grmlja. Inke su ga gradili na tako nepristupačnom mjestu da se zaštite od ljudi iz džungle. Ta zaštita im nije ni trebala. Ljudi iz džungle su štitili svoju slobodu. Pitanje je da li su tu uopće i stigli živjeti. Čini se da je bio napušten prije španjolskih osvajanja. Iako su tu izgradili sve što ime je važno. Hram Sunca ima dva prozora. Kroz istočni, 21. lipnja ulazi prva zraka sunca na veliki kamen. Na isto mjesto ulazi sa zapadnog prozora zadnja zraka sunca 21. prosinca. Deveti Inka kralj Pachacutec na toj točki na kojoj se susreću zrake zimskog i ljetnog solsticija doživljava sebe kao gospodara sunca. Na sustavu za opskrbu vodom ukapljivanjem oblaka, preko šesnaest terasastih fontana, doživljava sebe kao gospodara vode. Na majstorskom slaganju kamena na kamen, kojega ni potresi ne mogu razoriti, doživljava sebe kao gospodara kamena. Previše je to gospodovanja. Čak i za najinteligentnije ljude na svijetu, kako ih vidi Louis. U hramu Sunca, dječak se igra s gušterom. Cijeli grad je okrenut istoku. I stalno se penješ i spuštaš. Ima i ulica Sunca. Iznad nje je akvedukt. Pretpostavlja se da je tu živjelo tisuću dvjesto ljudi, jer ima tristo kuća. Kuće su pokrivene travom. Hram nije imao krov.  Kuća kralja ima dnevni boravak, spavaonice, kupaonicu s kamenom rupom u podu i vrt u kojem su cvjetale orhideje. Prozore su imali samo na zabatima. Jer po danu i nisu boravili u kućama. Ili su se borili ili radili na terasama. U kamenim nišama su držali kipove. I posuđe koje su arheolozi odnijeli na proučavanje na Yalle. Još ih nisu vratili. Machu Picchu je stara planina. Preko puta je mlada planina Wayna Picchu, s hramom Mjeseca. Tamo je drugi tajni ulaz za Machu Picchu. A sve je u zelenoj travi ili zelenoj mahovini. Kao da uđeš u ormar C. S. Lewisa i dospiješ u zemlju bajki. Bajkoviti izgubljeni grad, bajkovita okolna brda, bajkovita džungla u trećem planu. Nebo je tu tako blizu da imaš osjećaj da možeš dodirnuti bijelo runo oblaka. Osjećam se kao hram u hramu. Sad mi je  jasno zašto je fra Angelico slikao nebo klečeći. Ovo nebo trebalo bi fotografirati klečeći. Iznad kamena na kojem se očitavala pozicija sunca, da bi se planirala sjetva i žetva, sad se drže dlanovi, da se dobije energija za hodanje po nebrojenim stepenicama. To je jedini takav kamen koji je sačuvan. Ostale su Španjolci sustavno uništavali. Dobro je da ovoga nisu otkrili. Izgleda kao skulptura. U hramu kondora polagali su mumije u ceremoniji posvećivanja kondoru. Čuvar Miji dopušta da se sunča na zidu. Ja tražim hlad. Da udahnem to nebo u miru. Na ovom mjestu svijet izgleda uređen. Možda je zato mrtav. Na razini s visokim stupnjem reda i stabilnosti, kakvi su primjerice kristali ili potpuno kaotični i nepredvidljivi sustavi kakvi su vrući plinovi, ništa se novog ne može uobličiti. Život se događa na granici reda i nasumičnosti. Obuzima me osjećaj proširenoga života. Prisjećam se teksta nekog španjolskog redovnika koji je prije osvajanja pisao da pristup u južni pojas ljudima nije moguć, jer sunce onemogućava ulazak na to područje. Filozofi su smatrali da je napučeno Antipodijcima, čija su godišnja doba suprotna našima. Vide li tako Antipodijci nas? Živimo li i mi obratno. Naglavačke, hodajući na rukama? Sve moje dosadašnje iskustvo naučilo me da se čuvam bujne mašte i svakog pretjerivanja koje može proizlaziti iz bujice ekstaze, ali na ovom mjestu ne vrijede stara pravila. Ovi ovdje bili su povezani s prirodom. Zbog njih i ja mogu mijenjati svoj poznati zemljovid. Nisam više ista. Bila sam spremna ostati gdje jesam i ne otisnuti se tamo gdje nisam. Kad izađeš iz sebe, promijeniš se. Poput stakla koje se proizvodi iz smjese gustih i neprozirnih silikata i kalija. Nakon izlaganja toplini dobivaju jasnoću i prozirnost. Sve što vidimo nerazdvojno je od nas samih. Sve što vidimo, u našim je očima. Postaje proširenje onoga unutarnjeg svijeta kojemu u svakodnevnici pridajemo tako malo vjerodostojnosti. Kako opisati toliko toga što je nevidljivo oku kad ima toliko toga što jest vidljivo?

Kako opisati tišinu koja ulazi unutra i šuti?

Mogu dobiti sve i ništa. Beskonačna je sposobnost svijeta da nas iznenađuje. Ovdje učim da svoj život treba primati široko, koliko god možemo; sve pa i nečuveno, treba biti moguće. To je jedina hrabrost koja se od nas traži: biti hrabar za najneobičnije, najčudnije što nas može zadesiti na našem životnom putu. Strah pred neobjašnjivim osiromašio je i nas i naše odnose, izdigao nas iz riječnog korita beskrajnih mogućnosti i bacio na spaljenu zemlju kraj obale gdje se ništa ne zbiva. Jer nije samo lijenost ono što čini da se ljudski odnosi tako jednoliko i neobnovljeno ponavljaju, nego i strah od nekog novog doživljaja kojemu čovjek vjeruje da nije dorastao. Svijet nije protiv nas. Ako u njemu ima ponora, to su naši ponori. U nama još žive priče u kojima se zmajevi pretvaraju u prinčeve. Možda je sve stravično u osnovi ono bespomoćno što od nas traži pomoć. Neće život prestati biti težak. Ali neće ni prestati rasti. Veliki je dar na ovakvom mjestu biti na prijelazu. Želim preobrazbu. Ako zamislim život kao prostor, poznam mu samo dio, doduše pokraj prozora, prostor kojim se krećem gore – dolje, prostor koji daje sigurnost, a zapravo nema potrebe za zaštitom.  Postavljeni smo u život kao u element kojemu najbolje odgovaramo. I još imamo iza sebe tisuće godina prilagođavanja. Život nas drži na dlanu. Samo onaj tko je pribran, tko ništa ne isključuje, pa i najzagonetnije, proživljavat će odnos prema drugome kao nešto živo. To što su ljudi u ovom smislu bili kukavice, nanijelo je beskrajne štete životu. Zakržljali su nam osjeti kojima bismo mogli uhvatiti duhovni svijet, smrt, sve one nama srodne prostore koje smo svakodnevnim odupiranjima istisnuli iz života.

Čudno je vraćanje iz Machu Picchua. Isti vlak, isti ljudi a ništa više nije isto.