Atalaya

PERU – Putopis 19/22

Devetnaesti dan. Razgledavanje Atalaye. Grad koji se nikako ne bi mogao zamisliti. Kuće su nepostojeće. Nisu ni dovršene ni nedovršene. Ulice prašnjave. Možda samo ljude treba gledati. Tu je potpuno nevažno kako nešto izgleda. Pred kipom sv. Antuna dolaze parovi, poljube se i mole ga da im pomogne ostati zauvijek zajedno. Na trgu kip ratnik s križem oko vrata, Juan Santos Atahualpa Ashanica. Borio se protiv dolaska franjevaca, jer se bojao da će franjevci zatrti njihovu tradiciju. Suborci su ga smatrali bogom, pa ga je jedan, da dokaže svoju tvrdnju, pogodio strijelom. Nepobjedivi Juan nije preživio njegovu strijelu. A sad se jedino fratri brinu da se sačuva tradicija ljudi iz džungle. Biskup im je organizirao radio postaju. To je jedina radio postaja u regiji. Radio mogu nazvati i postaviti bilo kakvo pitanje koje ih muči. Izgradio im je i sveučilište-internat, u kojem petsto studenata mogu besplatno studirati. Sveučilište se zove Croacia. Ima hrvatski grb i sliku zagrebačke crkve sv. Marka na fasadi. Studenti potpisuju ugovor kojim se obvezuju na dobro ponašanje. Sve što im treba obavljaju sami: kuhaju, peru rublje i čiste prostorije. Biskup nas poziva na svečano otvaranje vodovoda. Ovo je drugi projekt vodovoda. Financirali su ga Kanađani. Novac koji je bio prikupljen za prvi, iscurio je unutar vladine administracije. Vodovod koji su bili otvorili, radio je jedan sat. Ovaj projekt funkcionira, jer u njemu korumpirana vlada nije imala svoje prste, otvoreno govori Kanađanin u zelenoj majici sa crveno crnom pop art maramom oko vrata. Projekt su nazvali voda i život. Sjedimo ispod velike okrugle nadstrešnice ispletene od palmi, na stolicama obučenim u bijeli saten sa zelenom mašnom. Svi su u svečanim odorama, osim biskupa. Časna sestra ima svečani bijeli šešir preko bijele koprene. Biskup zadnji govori. U jednostavnoj plavoj polo majici s malim srebrnim križem oko vrata. Kaže da nije čovjek od ceremonija, čovjek je za stvarni život. Pitam ga hoće li se kad dođe u penziju vratiti u Hrvatsku. Kaže da neće imati penziju, kao što nije imao ni posao, jer je to što radi poslanje i to poslanje traje koliko i život. Ovdje sve dobiva svoju funkciju, svoje značenje, svoje golo poslanje, potpuno. Govori mirno. Jasno i kratko. U publici ima puno lijepih, mladih Indijanaca u autohtonim nošnjama. Neki su otplesali svoje izvorne plesove. Bosi. Izgledaju kao djeca koja rade priredbu. Sramežljivi i zbunjeni. Na betonskom podu ogromni sivi pauk. Ispred mene sjedi crnokosi čovjek. Ima velike uši sraštene s debelim obrazima. Zazvoni mu mobitel. Uho mu je veće od mobitela. Najljepše nošnje imaju Ashanice. Ksenija si je kupila njihovu originalnu suknju. Vodovod je konačno otvoren, a ja umirem od žeđi. Fra Antonio donosi boce s vodom. Taj čovjek ima dar suosjećanja. Na kraju nam posluže ručak tako da donose pladnjeve i nude hranu sa smiješkom. Ne sjećam se više što smo jeli, a jako dobro se sjećam dobrodušnih lica koja donose hranu. Nadam se da im obrazovanje neće potisnuti dobrotu u nevidljivi plan.

Poslije ručka vozimo se čamcem do ušća rijeke Urubambe u rijeku Ucayali. Zaustavljamo se u selu koje ima dva trga. Opipavamo, mirišemo, kušamo: kakaovac, ginko, noni, karambolu, veliku mahunu pakai u kojoj rastu crni grahovi obloženi šećernom vunom. Obilazimo sangre de grado, drvo koje daje gustu crvenu smolu, lijek protiv raka i lijek za brzo zarastanje rana. Sve je prepuno purpurnih cvjetova. Selo se priprema za masovno uzgajanje kakaovca. Dolaze promjene. Zato i grade novi, veći trg koji će se, o čuda, zvati Plaza des armas. Sad izgleda kao trg usred ničega. Što je održavalo sve ovo milijardama godina prije nego što smo nastali mi? U srcu svega je opet pitanje, a ne odgovor. Na svakoj razini imamo nešto što se smatra pojavom i nešto drugo za što se smatra da je bit koja tu pojavu objašnjava. Kad prijeđu na drugu razinu, bit i pojava zamijene svoja pravila. Tome nema kraja. Izgleda da nikad nećemo dosegnuti konačnu bit koja istovremeno neće biti pojava nečeg drugog. Ono što iza svega toga stoji je nepoznato. Možemo jedino proširivati percepciju, dolaziti u kontakt sa stvarnošću, sve bolje i bolje. Sposobnost da percipiramo ili mislimo različito, važnija je od znanja.

Na povratku nas ispraća zalazeće sunce, a dočekuje župnik Atalaye s ukusnom večerom. Složenac od povrća i domaća pogača. Sve to skuhao je s toliko radosne lakoće, da se osjećam kao u svojoj kuhinji. Iako je večer prije odveo naše mlade u disco, pun je poleta i izgleda kao dobri otac. Nije ni čudo što naš Gerard ne razmišlja o povratku u Hrvatsku. Ovdje se zajedništvo živi. Osim toga, već je napravio pravo čudo. Prikupljao je jedan po jedan prozor, dok su gradili sveučilište. Sad će pratiti što se na to nadograđuje. Što nam nose geni, što kultura? Treba puno truda da se prikupi novac u teškim vremenima. Njegov tajnik nije mjesecima dobio plaću, a ima troje djece. Dobro je rekao da poslanje traje koliko i život.