Sillustani

Deseti dan. Putujemo prema gradu kojega su zvali pupak svijeta, prema Cuzcu, glavnom gradu Inka.

Zaustavljamo se na arheološkom nalazištu Sillustani. Poluotok u obliku nokta, na visini od četiri tisuće metara, omeđen jezerom Umayo. Gigantski pogrebni spomenici izgrađeni od ogromnih vulkanskih stijena spojenih nevjerojatnom preciznošću. Naliježu jedan na drugoga kao lego kocke. Španjolci su mislili da su to silosi kukuruza, dok nisu pronašli mumije. Mumije su pohranjivane u fetus položaju, u košarama. Bilo je tu više od tisuću tornjeva različitih veličina. Ovisno o statusu. Kraljeve su pokapali zajedno sa slugama. Da im i tamo budu pri ruci. Ovisno o statusu bilo je i srebrnog i zlatnog nakita. Srebro je mjesečeva tvar, zlato sunčeva. Različitost arhitekture tornjeva ukazuje da je nekropola bila i prije Inka. Inka tornjevi su izgrađeni od većih komada i većeg su volumena. Vrata tornja, uvijek su okrenuta prema istoku, prema suncu. Za izvornu zajednicu važna je bila veza sa suncem; solsticij i ekvinocij najvažniji dani u godini. Nova godina je dvadeset i prvog lipnja. Priprema se chicha, pivo od kukuruza, u čast sunca.

Nakon prijelaza iz regije Puno u regiju Cuzco, nema više sklepanih kućica, ni stare krame. Prijelaz je na 4300 m. Ovdje se ponovo stvara ljepota. Valjda to priroda sama djeluje kroz ruke graditelja. Slikovita seoca od kamena i slame. Neusporedive su ove kuće s onima u predgrađima gradova i s onima u gradu Puno. Je li to zato što su ovi ljudi ukorijenjeni, zato što grade u skladu sa svojim potrebama oslobođeni nestvarnih žudnja, očišćeni od borbi, tlačenja i opasnih hijerarhija? Davor je snimio jedan isječak života kojega vrijeme nije promijenilo. I priroda i jedna jedina kuća i crkvica potpuno su isti kao prije trideset i jednu godinu kada su snimljeni, u filmu Le Grand Bleu. Identičan kadar. Odlomak vječnosti koji nadilazi vrijeme. Penjemo se sve više.

Zastajemo na jednom malom imanju. Na portalu iznad ulaza dvije male skulpture, dvije male svinje. U dvorištu, živa velika svinja i živi mali zamorci. Žena sa šeširom i zubima obrubljenim srebrom nudi nas kuhanim krumpirima koji se umaču u tekuću glinu. Djeca se motaju oko fotoaparata. Srdačno se opraštamo. S novim vrećicama suvenira. Kaktusi, plavo nebo, kamenje, kuće od ljubičasto smeđih opeka koje sami suše na suncu. Neobični kameni oblici strše iz nabora zemlje, kao da smo na Mjesecu. Omamljeni od četiristo kilometara nepomućene ljepote, dolazimo u Cuzco. Prošećemo glavnim trgom obrubljenim kolonadama stupova. Njihov ritam čini trg dinamičnim, kao da kuće plešu. Tu bi se moglo živjeti. Drugačija je i odjeća, bogatija koloritom i geometrijskim uzorkom. Mnoštvo je dućana sa srebrnim ukrasima..