Prašuma

Osamnaesti dan. Sastajemo se u maloj krčmi za doručkom. Možeš naručiti američki, engleski ili francuski doručak. I sok od ananasa. Na ulicama mnoštvo ljudi i trokolica. Ovdje i žene voze trokolice. Svi izgledaju miroljubivo. I psi. Mirno leže na ulici. Nema straha. Ukrcavamo se u čamac. Vozimo do sela koje zovu Buenos Aires, dobar zrak. Stanovnici sela sastaju se jednom tjedno ispod drvene nadstrešnice s klupama uokolo. Djeca trče oko biskupa. On je godinama obilazio sela u džungli. Raduju se kad ga ugledaju. Raduju se kad nas ugledaju. Majke žure djevojčicama obući svečane haljine. Djeci je svejedno. Gledam jednog šestogodišnjeg dječaka s dugačkim trepavicama koji drži brata u krilu. Zapravo se uzajamno gledamo i ja znam da on mene vidi i on zna da ja njega vidim. I nešto toplo proteče tim pogledom. Bez riječi. Preostala mi je još samo jedna sasvim mala čokolada. Uzme čokoladu i podijeli je na malene komadiće svima oko sebe. Dok poglavica u nogometnom dresu Urugvaja drži govor, ne mogu se nagledati dječjih lica. Obilazimo školu. U jednoj prostoriji šest razreda. Nema struje. Profesor im govori. Tko čuje, čuje. Biskup kaže da se nitko ne trudi. U školi se uglavnom slavi. Majčin dan je tjedan, dan škole je tjedan. Ima puno različitih slavlja. Nastava je dosadna. Muškarci su uglavnom drvosječe. Sijeku drva za druge. Nemaju šansu maknuti se od preživljavanja. Gladni nisu. Beru plodove i love. Što dobivaš, a što gubiš kad se makneš od preživljavanja? Jedino je jasno da se više ne možeš vratiti, kad se jednom makneš. Izgleda da se život na Zemlji ne razvija prema nečemu, nego od nečega. Ništa nije sigurno, ništa nije potpuno predvidljivo. Postoje samo tendencije da će se neke stvari dogoditi. Što god bilo univerzalno u ljudskom iskustvu, što god transcendiralo njegovu kulturu i povijest, izvan dosega je bilo kojeg jezika, neizrecivo je. Na odlasku se dječak i ja još jednom pogledamo. Imam osjećaj da će taj pogled ostati prisutan. Mi mislimo da je znanje bolje od neznanja. Što je tako sjajno u znanju? Ovi su dobri jedni prema drugima. Velika pitanja – Što je istina? Postoji li slobodna volja? Kako možemo bilo što znati? – neriješena su danas kao što su oduvijek bila.

Vozimo se čamcem do drugog sela. Djeca se spuštaju po mokroj žutoj glini kao po toboganu. Radosni i musavi smješkaju nam se. Prolazimo kroz selo i penjemo se kroz džunglu, na zadnjim obroncima Anda. Hodamo dva sata po uskom strmom puteljku kojega oni na početku kolone oslobađaju mačetama. Ispred mene hoda dječak. Na jednoj nozi ima soknu. Druga mu je bosa. Njima je odjeća samo ukras, a ja sam u dugačkim hlačama i tenisicama, iako je toliko vruće da je sve na meni mokro. Ono što gledam samo usput, spada u čuda prirode u detalju: korijen stabla u obliku stožastih štapova, grana savijena u spiralu oko koje raste zeleno lišće. Iz sredine se izvija purpurni cvijet. Zmijolika stabla, šareni leptiri, gustiš, strmina i opet ne možeš ne izdržati napor. I unatoč naporu, osjetiti beskonačnost u svakom trenutku. Moglo bi se slijediti taj beskraj prema sve manjem i manjem koje se jedno u drugo slaže kao ruske Babuške. I opet bi mogli doći do razine ispod koje sva pitanja vezana uz prostor i vrijeme postaju besmislena. Dolazimo do velike stijene obrasle mahovinom u obliku bika, kažu. Meni liči na gorilu. Kad su ovo otkrili strani istraživači, mislili su da je ispod bika blago. Bili su razočarani kad su ugledali vodu. Veliko je pitanje što je kome blago. Još se nije otkrilo ni tko je tu živio, ni kakvu kulturu su imali. Ova golema mitska figura stoji tu nasred neprohodne šume i ništa ne kazuje. Mnogo je tajni koje nikada nećemo otkriti. Biskup nam govori kako u prašumi ima premalo minerala, pa životinje idu na obalu rijeke Urubambe jesti sivu glinu. Papige, košute, zmije, tigrovi, jaguari samo se gledaju. Čekaju na red i nitko nikoga ne dira. Ponekad jedu i zajedno. Kao da su na svetom mjestu. Žute jaguare sa crnim mrljama zovu tigrovi. Crne jaguare sa sivim mrljama zovu vračevima. Žuti se ne približavaju kućama. Crni ulaze u kuće. Ugrabe čovjeka i nose ga na leđima, kao ruksak. Jaguara magično privlači svjetlo. Vodi nas poglavica sela. I on u nogometnom dresu. To je ovdje moda za poglavice. Svi nose takve majice. I svi su mladi. U džungli nismo vidjeli stare ljude. Oni i ne žive duže od pedesete. Ovaj ima svjetlo plavu i broj devet na leđima. Bave se lovom. Love noću. Za svaku životinju imaju drugu vrstu strijele. Zvuk puške bi rastjerao životinje. Vjetar puše na sve strane, pa jaguar lako namiriše čovjeka. Zato grade čeke na stablima. Iz pećine istječe voda. U njezinom mraku živi mnoštvo vampira. Brdovita Amazonija je zanimljiva. Nizinska je dosadna, govori biskup. Tamo je mnoštvo močvara, zmija i blata. Mjesecima ne vidiš ni kruha, ni čiste vode. Ima mnoštvo raznih vrsta riba. Sve je on to obišao. Ne smije se ovdje hodati bez njihovog vodstva. Nedavno su ubili mladi par iz Poljske. Pošto su plavi, zaključili su da je u njima vrag. Ovdje su promjene jako spore. Mi smo prvi stranci koji su zašli tako duboko. Ljudi iz džungle nisu napadali ljude iz Anda. Inke su ih željeli osvojiti, ali su ih se i bojali. Džungla je drugačija od brda. Izaziva strah. Nema širokih vidika. Putovi brzo zarastu. Neki žive samo uz vodu, neki samo u dubokoj džungli. Ljudi iz džungle su elastični i uopće se ne umaraju. Izvan džungle svijet se muči s recesijom, s ratom, sa štrajkovima, s natjecanjima, dok ovi bezbrižno skakuću po šumi. I ja ovdje ne mislim na brige. Valja se usredotočiti na svaki korak. Fra Antonio nam pomaže. On jednostavno osjeti kome treba pomoć. Muškarci iz naše grupe nemaju takav osjećaj. Spretno uskaču u čamac ne obazirući se na žene. Vozimo se do trećeg sela. Njihov poglavica u žutom dresu. U drvenoj dvorani izvješena pravila ponašanja. Žene i djeca nas sramežljivo pogledavaju. I njima poklanjamo lopte. Poglavica meni daruje fosil puža. Ja njemu dolare. Povratak u Atalayu mora biti prije mraka. Zbog pirata. Rijeka amortizira umor. Suton intenzivnih boja na širokoj rijeci dobra je priprema za novu noć u našem hotelu. I još jedna šetnja uz rijeku Tambo. Ne želiš u hotel dok nisi toliko umoran da možeš zanemariti miris. Šetnica izgleda neobično luksuzno. Široka, popločana, s ogradom od žutih balustrada uz niz igrališta smještenih duž rijeke. Navečer upale reflektore. Igraju mali nogomet, odbojku, košarku, rukomet u finim dresovima, kao da gledaš američki sveučilišni kamp. Očito je koliko se vole igrati. Iznad igre rasprostrlo se veliko nebo gusto osuto zvijezdama. Ljepota je jednostavna. Britanski filozof iz četrnaestog stoljeća William Occam tvrdio je da je najbolje objašnjenje nekog fenomena općenito gledano i najjednostavnije. Njegovo načelo, nazvano Occamova britva, srušilo je Ptolomejev model Sunčeva sistema. Da bi dokazao da je Zemlja u središtu sustava, Ptolomej je morao smisliti da planeti prolaze kompliciranim spiralnim epiciklima oko Zemlje. Kad se uvidjelo da je Sunce središte, astronomi su se napokon riješili epicikla i zamijenili ih mnogo jednostavnijim eliptičnim orbitama. Sjedimo na drvenoj klupi, dok nas ne otjeraju komarci.