Satipo – Lima

Dvadeset i prvi dan. U pet i trideset nastavljamo se vraćati doma. Ksenija više i nije tu. Želim prekinuti tu rasklimanost, želim biti u pokretu i ostati tu. Doživjeti snagu ove zemlje na ovom mjestu. Za vrijeme vladavine Španjolaca, ulazak u Peru je bio ograničen uglavnom na mornare i svećenike. Vjeruje se da je prvi Hrvat koji je stigao u Peru bio Basilio Basilivich, dubrovački trgovac, Pizarrov suputnik na njegovom trećem putovanju. A sad, evo i nas. Vozit ćemo se dvanaest sati, kažu. Moramo prijeći planine od pet tisuća metara da dođemo do Lime. Prolazimo pored beskrajnih plantaža ananasa, naranči, malih zelenih limuna, jako kiselih. Cijela ova zona predstavlja šezdeset posto Perua i o toj cijeloj zoni vlada ne brine. Naš Gerard brine. Prolazimo kroz zonu kave, vrlo dobre kave, kažu. Zaustavljamo se u San Ramonu, sjedištu biskupa Gerarda. U samostanu nas dočekuju s istim onim toplim gostoprimstvom kakvim su nas dočekali i u Atalayi. Poslužuje nas mladi momak, jedan od onih koji se ovdje školuju. Pecivo s margarinom, kava, čaj i ananas kakvog nikad nisam jela. Žut i sladak. Pozdravljamo se sa Samuelom, tajnikom biskupa koji nas je ova tri dana pažljivo pratio. Pored nekih ljudi je ugodno biti, čak i kad se ništa ne zbiva. On je jedan od takvih. Mateja se rastužila kad je netko iz autobusa doviknuo: natrag u civilizaciju. Nastavljamo vožnju kroz siromašni gradić Palke. Na glavnom trgu slažu na asfaltu velike slike od cvjetnih latica. Pripremaju se za festival cvijeća. Što se više penjemo, ljubičasta boja prepušta vladavinu žutoj. Nema više džungle. Drugačiji su običaji, drugačija odjeća, drugačija hrana, drugačije siromaštvo. Ovi su prljavi. U džungli su musavi. Ovdje su hrpe smeća. U džungli nema smeća. Ovdje ima sijedih ljudi, u džungli ih nema. Žene ovdje nose polucilindre. U džungli ne nose. U brdima jedu svinjetinu. U džungli samo piletinu i puno voća. Tu je hladno. Tamo nije. Ovi nemaju zvijezde u očima.

Ručamo u luksuznom neokolonijalnom hotelu u malom siromašnom gradu Tarmi. Preko puta hotela brdo načičkanih blatnih kućica s jednostrešnim krovom i dva mala prozora. Nekoliko ih je obojeno. U zeleno i plavo. Do njih se dolazi dugačkim stepenicama od utabanog blata. Ljudi izgledaju kao mali mravi s velikim zavežljajima na leđima. Sporo se uspinju. Osjećaš tu težinu izdaleka. Na parkiralištu ispred hotela mladi ljudi parkiraju luksuzne Toyota džipove. Iz auta vire boce s kisikom. Oni ne smiju ostati bez kisika. Izgledaju kao da slijede neku nebesku putanju koju za njih stvara moć novca. Žene im vole leopardov uzorak na haljinama i visoke štikle sa crvenim đonovima. Ovim putovima se kreće narko mafija, rekli su nam vodiči. Naša Vlasta ima rođendan. Pojedemo slasnu tortu i krenemo dalje. Vozimo se pokraj mnoštva ovaca. Pasu čuperke suhe trave. Pastir jaše po hrptu. Prelazimo četiri tisuće metara. Ulazimo u oblak. Dolazimo u područje rudnika. Uokolo gole klisurine. U podnožju crne rudarske kuće, u sivoj izmaglici. Prazno, sumorno mjesto. Rosa kaže da su ovi rudari već rođenjem osuđeni na smrt. Žive najviše trideset i pet godina. Vlada je koncesije prodala strancima koji ih nemilosrdno iskorištavaju. U preogromnim brdima zijevaju crne rupe iz kojih izlaze čelični mostovi. U crnoj rijeci nema riba. Uz cestu hoda debela crna svinja. Šesnaest je sati, a nema žive duše na cesti. Sablasno. Pada sitni snijeg. Zastajemo kod male daščare na kojoj piše cafetin San Antonio Ticlio 4818 m. Ispred cafetina maše mladić s vrećicom nečega suhog. Poziva nas da izađemo. Izađe Davor. Mladić ga srdačno zagrli. Davor kupi njegovu vrećicu. Poslije ju ostavi u autobusu. Nastavljamo dalje. Ovo izgleda kao pakao. Uz cestu mnoštvo kućica s križevima. Teško se diše. Konačno ugledamo ljude. Hodaju kao duhovi. U kapama, zamotani, crni i sivi. Uokolo gotovo vertikalna sura brda između kojih su razapete žice rudarskih pogona. Na stupovima jumbo plakati. Političari sa žutim kacigama raskriljenih ruku i široka osmijeha. Ispod njih crne kokoši kvocaju crnu drozgu. I crna voda koja je nekad bila rijeka. Prate ju željezničke tračnice. Ispod nas, po snježnoj zavojitoj cesti, gmiže kolona kamiona i šlepera. A jučer smo gledali mladu Indijanku okruženu s petero male djece kako opuštano sjedi na drvenome trijemu. Kako je ovdje kad između procjepa ovih klisurina zapušu vjetrušine? Osamnaest je sati. Nema žive duše vani. Brine li itko za ove ljude?

Vraćamo se u Limu. U isti hotel u kojem smo odsjeli kad smo došli. Poklopilo se vrijeme. Odlazak. Dolazak. Sve se spaja. U hotelu nas dočekuje kraljevski krevet. Mirisan i bijel. Prepuštam mu se s povjerenjem.