Arequipa

Šesti dan. Rano ustajanje. Nema poštede. Razgledavati Arequipu s mnoštvom drvenih balkona, erkera različitih oblika, uskih uličica, i glavnim trgom koji se u svakom gardu zove Plaza des armas, je sasvim drugačije od svega dosad. Gradom voze samo taksi vozila. U gradu od milijun stanovnika nema javnog prijevoza. Šezdeset tisuća auta kruži gradom. Auti su stari i ispuštaju teške plinove. Prevladavaju koreanski. Tico u svim mogućim bojama koje se jedva naziru ispod debelog sloja prašine. A zovu ga Bijeli grad. U pješačkim se zonama lakše diše. Ovdje se nije gradilo kamenom vulkanskog porijekla, koji su upotrebljavali Inke. Imaju idealno vrijeme za sačuvati bjelinu kamena. U Arequipi nikada ne pada snijeg. Kiša pada u kratkim odsječcima. Ovo je pravi španjolski grad. Smješten je na zaravni ispod tri vulkana, udaljen jedan sat vožnje od Tihog oceana. Pustinja, duboki kanjoni i vulkani uokviruju idilu ovog kolonijalnoga grada koji ima tristo sunčanih dana u godini. Može se uživati u pogledu na snijegom pokrivene vulkane, u bjelini fasada, u antracit crnoj kosi i širokom osmijehu. Temperatura se ne spušta ispod dvadeset stupnjeva. Najljepši vulkan je Misty. On je još uvijek aktivan. Zadnja mu je erupcija bila prije dvije tisuće godina. To za vulkan znači aktivno. Dolina je plodna. Terasasti sustav izgrađen je prije dvije tisuće godina. Zna se koja biljka se sije na kojoj visini. Urod ne ovisi o kišama nego o snijegu s planina. A njega na pet, šest tisuća metara uvijek ima. Uzgajaju luk, kukuruz, posebno crni od kojeg izrađuju sokove koje zovu Negrita i različite slastice, pa krumpir, artičoke, šparoge, avokado, pamuk, kikiriki i ljute papričice. Tri berbe godišnje. Uglavnom za izvoz. Ovdje su borbe bikova drugačije nego u Španjolskoj. Bika ne ubija čovjek. Bikovi međusobno odmjeravaju snagu. Ako im se ne da, ubace im zgodnu kravu. Crkve su građene peruanski, peruanski barok. Španjolski je urbanizam. U isusovačkoj crkvi dekoracije su iz Amazonije. Na glavnom portalu glava pume. Izgrađena je u šesnaestom stoljeću u maurskom stilu s andskim dekoracijama. Ima puno amazonskih ptica. Zanimljiv je i lav Ivana evanđelista. Izgleda kao majmun. Slikar vjerojatno nije ni znao kako izgleda lav. Anđeo izgleda kao Inka bog Sunca. Cvijet cantu, simbol Inka i Perua i grožđe, španjolski simbol, zajedno su oslikani. Na oltaru peruanska i vatikanska zastava zaštićene prozirnim najlonom. Kolonijalizam u Peruu nije bio kao u Indiji. Ovdje su se odmah izmiješali. Čak i na prinčevskim razinama. Bilo je normalno da se ožene princeza Inka, Beatrice i španjolski princ iz porodice Loyola. Princeza je odjevena u klasičnoj inka dekoriranoj odjeći dok je princ u španjolskoj. Bilo bi zanimljivo vidjeti obrnutu kombinaciju, ali ju nismo vidjeli. U školama se uči samo španjolski premda je quechua službeni jezik Perua kao i španjolski. U zadnjih pet godina sve više se daje važnost autohtonim jezicima, glazbi i hrani. Sad se i u disco klubovima može čuti peruanska glazba. Čak se u nekim školama pokrenulo učenje quechua i aymara jezika. Pedeset posto peruanskog teritorija je džungla gdje se govori četrdeset različitih amazonskih dijalekata.

Samostan Santa Catalina, najpoznatiji kulturni spomenik Arequipe, izgrađen je 1579. U njemu je nekad živjelo četiristo pedeset ljudi uključujući i sluge. 1970. otvoren je za turiste, osim dijela u kojem je danas smješteno dvadeset sestara. Zanimljiv andaluzijsko indijanski stil, obojen intenzivno plavom i bojom terakote. To je cijeli jedan mali prizemni grad s uskim pješačkim ulicama i snažnim lukovima ispod kojih su se smještavali kreveti. Zbog potresa. Građen je za sestre dominikanke koje nisu smjele napuštati samostan. Njihov zadatak je bio neprestana molitva. Bio je veliki privilegij biti u samostanu. Plaćalo se četiristo zlatnika za ulazak. A i živjelo se duže. Dok je prosječni životni vijek udate žene bio četrdeset godina, sestre su, u potpunoj izolaciji od vanjskog svijeta, živjele osamdeset godina. Očevi su odlučivali o životima svojih kćeri. Bilo je uobičajeno poslati u samostan sve kćeri izuzev prve. Nijedna nije pobjegla. U to vrijeme otac je bio zakon. Nitko ih nije smio vidjeti dok su bile žive. Ni roditelji. U samostanu se čuvaju njihove fotografije koje je fotograf smio snimiti tek kad bi umrle. Živjele su u samostalnim ćelijama sve dok papa Pio IX nije objavio besplatni ulazak za one koje ne mogu platiti. 1871. ušlo je u samostan dvjesto pedeset djevojaka. Spavale su u zajedničkim spavaonicama. Morale su same raditi u kuhinji i praonici. Dok se plaćalo, imale su sluge. Zanimljiva je praonica rublja. Kroz centralni kameni kanal teče voda. Iz kanala bočno izlaze cijevi u dvadeset velikih kamenih posuda za pranje. Ako se u centralnom kanalu stavi kamen iza otvora za cijev, u posudu ulazi voda. Cijeli sustav izgleda kao suvremena skulptura arhitekta Carla Scarpe u vrtovima venecijanskih palača.

Kad se iskusi srodstvo između našeg unutarnjeg bića i volje koja je stvorila to srodstvo, počinjemo se baviti neobičnim i tajanstvenim vidovima same prirode. Što se mene tiče, znam da se granica između mene i prirode katkad zamuti i istopi, tako da više ne mogu biti sigurna potječe li ono što vidim vlastitim očima izvana ili iz unutarnjih dojmova. Ovaj sustav za pranje rublja otkriva koliko smo kreativni i koliko duboko naše tlo sudjeluje u vječnom stvaranju svijeta. Isto nevidljivo božanstvo je i u nama kao i u prirodi. Na ovakvim mjestima se to lakše osjeti. Kao da smo građeni od prozirne tvari.

I Sabandijev mlin građen iz vulkanskog kamena, s bačvastim svodom i tankim kamenim oplošjem pokazuje ljepotu utilitarne arhitekture. Kao da Cachani, Misty i Pichu-Pichu, tri vulkana koja okružuju Arequipu, svojom ljepotom prožimaju to što ljudi stvaraju.

Prva smrznuta ženska mumija, pronađena 1995. na šest tisuća četiristo metara visokom vulkanu Ampato, ima svoj muzej. Magazin Time proglasio ju je jednim od deset svjetskih čuda. Vodič, žena u crnom, govori kreštavim glasom neku verziju brzog engleskog od kojeg dopiru samo fragmenti: mumija Huanita pronađena 1995, žrtvovana je između 1440 i 1450, zna se da je kraljevska kćer prema odjeći, crveno i bijelo, žene nisu nosile nakit, muškarcima su se od ogromnih naušnica deformirala uha, imala je i torbicu, u torbici listovi koke, kraljeva djeca su bila obrazovana, za njih su postojale posebne škole, kralj je imao i konkubine ali se djeca konkubina nisu žrtvovala, Maje i Asteci žrtvovali su robove, Inke su samo najbolju djecu žrtvovali, za sprječavanje elementarnih katastrofa ili za zahvalu za dobar urod, bila je velika čast biti izabran za žrtvu, Huanita je znala da će biti žrtvovana, hodali su iz Cuzca do Arequipe sedamsto kilometara, i još dvjesto kilometara do vulkana, kraljeve se nije smjelo dodirnuti jer su se proglasili božanstvom, Huanita je proglašena anđelom, anđele se smjelo dodirnuti, imala je između dvanaest i četrnaest godina, bila je lijepa, uz nju su žrtvovali sto ljama, samo kralj je smio imati više žena, ostali muškarci su mogli imati samo jednu ženu, ako s njom nisu bili zadovoljni smjeli su ju legalno ubiti, legalno raskomadati, legalno zakopati njezine dijelove u vrt, i legalno vjerovati da će iz tih dijelova izrasti različite vrste plodova, iz svakoga dijela određena vrsta, kad su ih osvojili Španjolci više nije bilo legalno ni žrtvovanje, ni ubijanje žena, nađena je i posuda u obliku patke, posuda simbolizira vodu, zrak i zemlju.

Huanita ima zube. Ima kosu. Oči su joj nečim ispunjene, a nos joj se djelomice raspao. Mala, moglo bi se reći sićušna mlada djevica leži poluskvrčena u staklenom sanduku kao Snjeguljica. Mršave ruke odaju nježnost, gotovo neuhvatljivu lakoću bivanja, kao da je nekako uspjela izbjeći posljedice vlastite smrtnosti. Izgleda radoznalo. Izraz lica prenevin da bi i pomislila na bilo kakvu spletku kojom bi izbjegla smrt. Sad je obilaze gomile turista. U mračnoj prostoriji priljubljuju lica na staklo koje zamagljuje smrznuta Huanita..