Tingri 23683468723_7dba43ca27_o

Ručamo u gradu koji ima lijepo ime. Tingri. Restoran, a poslije ću vidjeti da i ostali restorani koriste isti taj toalet, ima najgori toalet koji sam ikada vidjela. I sad mi se diže želudac kad se sjetim betonskoga poda s povelikom rupom. Ako nisi priseban možeš i pasti u sav taj smrad koji gledaš odozgor. Usput te svatko tko prolazi, može gledati, jer nema vrata, samo bočne niske pregrade. Bože mili kud sam zašo, uzdiše Vinko. Jedan hodočasnik ostaje u Tngriju, na 4000 m. Mi ostali slijedimo profesora. Mogu li lijepi vidici isplatiti cijenu visinskih tegoba?

Vozimo se kroz kanjon prema Rongbuku. Prati nas klisurina ljubičastih nijansi. Izgleda dramatično. S druge strane divlji, blatni potok na kojem zaglavimo. Moramo izaći iz autobusa da se nabaca kamenje za prijelaz. U drugom planinskom planu vide se snježne piramide. U trećem, Everest u magli. Stižemo do šatora po mraku. U svakom šatoru devet uskih drvenih ležaja. Pokrivači, složeni na hrpu, ne pamte kad su mijenjali navlaku. U sredini šatora željezna peć. Žena zadužena za kuhanje, brabonjcima loži peć. Poslužuju nam slani čaj s maslom od jakova. Nije za poželjet, ali je hladno, pa pijem. Žena je sva usporena. Došli smo u 21h, sad su 23h, a večera još nije gotova. Već se danima dižemo u pet. Visina, umor, a uz sve to ipak neka tiha radost promatrača. U šatoru nije hladno. Sve je obloženo crvenim krpama s različitim zlatnim i sjajnim uzorcima. Ta dekoracija nije tako naporna kao ona u hramovima. Vatra pucketa. Jedan od naših hodočasnika priča svoje iskustvo s ajahuaskom. Isprobao je tu drogu u nekoj prašumi. Nisam čula početak priče. Doživio je tri stupnja. U prvom stupnju je sagledao cijeli svoj život. U drugom je shvatio da je baš tako i trebalo biti kako je bilo. U trećem je sebe doživio kao beskonačnoga, a uz to strašan strah od usamljenosti. Uhvatila ga panika. Nije se mogao obratiti šamanu, kad je on sam bio sve. Takav očaj ne bi više nikad želio doživjeti. Ima granica koje stvorenje ne smije prelaziti, pomislim. Priču prekida večera. Juha od riže na vodi i glavno jelo od riže i celera. Čista jednostavnost. Pada studena kiša. Ponoć je. Žena polako skuplja suđe. Spavam otvorenih očiju. Kad ih konačno zatvorim, ne mogu zaspati. Dvojica mladih Tibetanaca pomno nas promatraju. Sigurno misle da smo ludi. Na visini preko 5000 m nema predstava. Što si na većoj visini, to si autentičniji. Glavobolje, povraćanje, sebičnost. Empatija je konstitutivna, nešto se može naučiti, ali u novim situacijama nema uputa, pa se dogode neugodna iznenađenja koja se srećom brzo zaborave.

Tibetanci gore prodaju amonite, okamenjene školjke indijske lađice iz vremena dok je Tibet bio more. Nema boljeg suvenira od tog kamena starog između pedeset i dvjesto milijuna godina. Zovu ga Saligram i smatraju manifestacijom Višnua. Samo ga treba i nositi. Nije to velika cijena, kao što nije velika cijena ni visinska glavobolja za visinske vidike. Ujutro nas voze do baznoga kampa na Everest. Hladno je i maglovito. Fotografiramo se pokraj kamena. Poslije doznajem da je to turistički bazni kamp. Pravi je još dalje. Zaboravljam da sam u Kini. Tu ništa što turisti mogu vidjeti nije pravo. Prije dvije godine jedan je turist stavio na svoj šator plakat slobodan Tibet. Šest mjeseci turisti nisu smjeli dolaziti na Everest. Vojska neprestano kontrolira turiste i gdje god se vozimo kamere snimaju. Ne smije se izaći izvan turističkoga koridora.

Everest jak

Na povratku razgledamo samostan iz osmoga stoljeća, Rongbuk. Kroz prozor njihova svratišta ugledam sobe sa čistim bijelim krevetima. Renoviran je 1980. Ima sedamdeset redovnika i redovnica. Samostan je izgrađen 1912. Kao u svim hramovima, i ovdje vlada boja šafrana i ovdje vlada teški miris paljenoga masla i ovdje vladaju novčanice. Novčanice su čak obložili celofanom i složili u obliku lepeze oko fotografije Lotus Bude. Uguravaju novčanice i u najmanje pukotine. Ni ovdje ne mogu biti prisutna na molitvi. Znam da će priroda sve nadoknaditi. Planine su pune špilja. Na jednoj su tako raspoređene da izgleda kao lice koje se smije. Indijci kažu da čovjek planira, a Bog se smije. Tako mi sad izgleda moja želja da slušam molitvu budističkih redovnika. Mi smo turistička roba. Molitve nisu predviđene. Bila je velika iluzija zamišljati da će to biti moguće.

U svim selima kuće su iste. Nije zabranjeno graditi drugačije. Oni jednostavno slijede tradiciju. U prizemlju su štale, na katu stanovanje.

Rongbuk i Everest Base Camp