PUTOPIS NEPAL-TIBET-KINA

Himalaju sam doživljavala kao daleku prisutnost. Nikada nisam ni pomislila da ću se naći na njoj. Kad je Erica, prijateljica iz Švicarske, prije petnaest godina bila na Tibetu, pomislila sam da je to za mene nemoguć pothvat, a evo me na istambulskom aerodromu. Čekamo let za Kathmandu. Nas trideset i šest i profesor Stiperski. Sedam sati čekanja. Uranjam u mir. Ne dotiče me aerodromsko muvanje. Pripremam se za putovanje duše koje započinje u snu, a završava u budnosti. Može li se iskrasti iz materijalnoga, sići s pokretne trake koja nosi žudnju za žudnjom?

Proces zaokreta svijesti je evolucijski. Dvojnost nas uvjerava da je donošenje dobrih i izbjegavanje loših odluka presudno važno. Buddha tvrdi da je važno iskoračiti iz dvojnosti. Stvarnost nije A ili B. Ona je oboje i nije nijedno. Usredotočena svjesnost drži nas svjesnim te činjenice.

Um je stroj koji procesuira svijet samo u kontekstu „ovo želim i ono ne želim“. Moguće je izaći iz tog stroja i jednostavno ga promatrati kako radi, gledati tu nevjerojatnu zbrku žudnji, strahova, želja i sjećanja, postati svjestan sebe na jednostavniji način, usmjeriti fokus na prostor tišine.

Rulamo jedan sat po pisti u koloni aviona.

Svi uokolo spavaju u zanimljivim pozama. Sama sam. Tigru, koji se šulja u potrazi za plijenom, ili orlu u njegovu gnijezdu usamljenost možda ne pada teško. Ljudska je bića teško podnose. Kad zarudi prvo, maleno, jutarnje rumenilo, ugledam zastrašujuće crno crne oblake iznad kojih letimo. Priljubim glavu uz prozor i promatram kako vremenom oblaci postaju bijeli, pa počinju lagano kliziti ispod aviona, pa donje nebo bude sivo, a gornje nebo plavo. Odjednom magla. Nema više ni gornjeg ni donjeg neba. Stvarnost je krhka. Sve je privid. Sve je prolazno. Otvori se vidik na zemlju ispresijecanu vijugavim vodama i tankim putovima na magličasto zeleno plavoj podlozi. Bi li svega toga bilo, da nema onoga koji gleda? A kad gledaš, ne možeš ne doživjeti sebe unutar svega. Sjeti se vale da si more, pjeva mi u glavi Vesna Krmpotić.

Buddha je razbijao iluzije. Nestvarno je sve što vidimo. Nestvarno je sve što čujemo. Nestvarno je sve što dodirnemo. Nestvarno je sve što um može zamisliti. Ništa nije slobodno od pogubnog stiska iluzije.
Rijeke se razlijevaju u širokim potezima podno zelenih nabora. Odjednom duga. To je dobar znak. Sve je jača. Opasuje uspavani avion. Letimo kroz dugin krug. Još jedna duga. Sad dvije duge opasuju uspavani avion. Kroz prozorčić virim u kabinet čuda. Na zelenim naborima raštrkane male skupine kuća okružene malim poljima. Izdaleka izgledaju lijepo. Što se više približavamo derutnije su. Imaju onaj memljivi sloj koji kazuje da tu pada puno kiše.

Dižu se krilca na krilu aviona. Spuštamo se u Kathmandu. Beskrajno čekanje viza. Sparina. Smrdljivi toalet. Kuće crne od vlage. Oaze zelenila okružene visokom metalnom ogradom. Autobusi s prljavim staklima. Trokolice. Prljava rijeka. Stupovi sa smotuljcima električnih žica. Motori, motori, motori…

Subota je praznik u Nepalu. Ne radi se, kaže nepalski vodič i zašuti. U jednome satu dva puta sunce i oblaci zamijene mjesta.