PUTOPIS NEPAL-TIBET-KINA

Victoria je malo oronula. Osjeća se vlaga. Kabina ima balkon, samo je toliko vruće i vlažno da je neiskoristiv.

Obilazimo pagodu Shibozhi, na klifu. Devedeset i devet velikih stepenica. Sve su pagode na visinama. Iz poštovanja, kaže vodičica. Prije četiristo godina, tu je bila samo stijena. Legenda priča da su se posvađali raj i nebo. Tako su se žestoko potukli da se nebo razderalo. Glavna božica dugo je popravljala nebo. Na zemlji je ostala stijena koja više nije bila potrebna za krpanje neba. Na tu stijenu penjali su se ljudi. Nakon devedeset godina izgradili su pagodu. Svaki hram ima svoju priču. Prije brane tri tisuće ljudi živjelo je podno pagode. Sad je sve pod vodom. Na vrhu je bunar. Kad se patka spusti u bunar, ispliva u Yangtzeu.

U hramu Gvangong dovukli su kamenu skulpturu kralja tešku pet i pol tona, na vrh. Bilo je to prije sedamsto godina. Priča kaže da je iznad nosača letio orao. Na vrhu je i rajski most. Romantični obli kameni most. Ako ga prijeđeš neparnim brojem koraka, živjet ćeš duže. Ako ga prijeđeš zajedno s onim koga voliš, zauvijek ćete biti zajedno. Bože sačuvaj, uzdahne mlada žena iz naše grupe. Žene moraju napraviti prvi korak desnom nogom. Gore su i skulpture nebeske kraljice koja ima sedam lijepih mladih kćeri. Najmlađoj je bilo dosadno na nebu, pa se šetala po zemlji i zaljubila u smrtnika. Sastajali su se svaki dan. Kad je kraljica to otkrila, od bijesa je bacila ukosnicu i stvorila Mliječni put, da razdijeli nebo od zemlje. Kćer je bila tužna, pa se majka smilovala i dopustila spoj neba i zemlje, jednom u godini. To je njihovo Valentinovo, sedmoga srpnja. Slave oni Valentinovo i četrnaestoga veljače. Vodičica ispriča i priču o pohlepnome redovniku i hodočasnicima koji su se penjali u hram, a redovnici ih hranili rižom koja se čudesno stvarala. Kad je pohlepni redovnik odlučio sakupiti zalihu, riže više nije bilo.

Bijeli grad je kompletno preseljen, prije potopa. Kamen po kamen. Tristo stepenica. Temperatura četrdeset i nešto stupnjeva. Vlaga sto posto. Najtoplije mjesto u Kini. Naslonim se na zid boje terakote. Bijela majica i terakota. Krvavi znoj. Tako se i osjećam. Vodičica u prugastim crno bijelim hlačama i majici sa zvijezdama, živahno gestikulira. Šilterica i naočale sa crnim okvirima skakuću kao da nije teška jara. Izgrađen je u sedamnaestome stoljeću. Na trgu ogromna skulptura zmaja. Tip koji je osnovao grad bio je samo premijer. Car može biti samo onaj koji je iz carske obitelji. Ovaj je sanjao bijeloga zmaja i odlučio uvjeriti narod da je car. Izašao je iz magle, djelovao božanstveno, pa se narodu uspio nametnuti kao car. Na pozornici je bijeli car okružen generalima strašnih faca. Možda su oni bili uvjerljiviji od magle. Za vrijeme Kulturne revolucije, svima su odrubili glave. 1980. su im vratili glave. Tu je i stijena u kojoj su originalne grobnice stare dvije tisuće godina. I sikamora, kraljevsko stablo i božur, simbol Kine i bambus, simbol prijateljstva. U unutarnjem dvorištu izgrađen je paviljon za promatranje zvijezda. Vodičica nam odrecitira i kinesku ljubavnu pjesmu. Zvuči nježno.

Victoria plovi po kanjonima Yangtsea. Zamišljam kako je taj kanjon bio dramatičan kad je bio sto sedamdeset metara dublji i kad je rijeka bila bistra i kad nije bilo toliko vlage i kad nije bilo tako toplo i kad voda nije bila tako mutna i tako zelena i kad se nisi osjećao kao u stakleniku. Vrati se u stvarnost, kažem sebi i gledam ogromne klisurine. Na vrhu je selo. Do sela vodi dvije tisuće osamsto stepenica. Tamo živi tristo stanovnika. Oni su samoodrživi. Imaju i malu školu. Snažni ljudi. Gledam okomite stijene u kojima su pokapali svoje pokojnike. Još uvijek nije otkriveno kako su ih uspijevali staviti u te rupe. Stijena je visoka više od sto metara i posve je okomita. Dolje duboko je rijeka koja je nekad bila više od sto metara dublja. Nedokučive su ljudske mogućnosti. Ovdje imaju dvije berbe kukuruza. Zimi je temperatura pet stupnjeva, ljeti četrdeset.

Prelazimo u mali čamac, pa se vozimo rukavcem koji je sad dubok pedeset metara. Voditelj čamca penje se dva sata do svoga sela. Svaki dan hoda četiri sata i još nam pjeva ljubavnu pjesmu. Izgleda duplo mlađe od svojih godina. Sretan je što se svaki dan vraća kući. Mnogi muškarci u Kini rade daleko od kuće. Obitelj posjećuju jednom godišnje. Pjesma govori o ženi koja mužu pjeva da se brine o sebi, a ona će brinuti o cijeloj obitelji. Sjeti se svoje žene, ponavlja se u refrenu, žena ti je krov na kući, žena ti je utočište, možda možeš naći mlađu, možda možeš naći poljski cvijet, ali ja sam tvoj krov…
Kad padne kiša, sa stijene se slijevaju stotine vodopada. Stijene su porozne, pa kad nema kiše, nema ni vodopada. Na vrhu planine stoji čovjek i svira. Voditelj čamca mjesečno zaradi sto eura. Izgleda zadovoljno. Grupa ne izgleda. Opet imamo osjećaj da smo prevareni. Skupo su nam naplatili tu dodatnu malu vožnju.

Noću prolazimo kroz pet ustava. Spuštamo se sto dvadeset i šest metara. Dobar uvod za najposjećeniji tehnološki hram u Kini. Yangtze je najduža azijska i kineska rijeka. Duga je 6300 km. Na rijeci je izgrađeno nekoliko brana. Velika brana snage 22500 MW ima najveće akumulacijsko jezero na svijetu. Dugačko je oko 600 km. Bit će završena 2015. Sad grade lift za putničke brodove. Tijekom izgradnje poginulo je dvjesto radnika. Brana je u vlasništvu vlade. Od 1992. skupljali su od naroda pedeset i pet posto investicije za izgradnju brane. Četrdeset i pet posto su bankovni krediti. Sljedeće godine će biti vraćeni svi krediti. Ta hidroelektrana pokriva 3% od ukupne električne energije Kine.

Vodičica koja sebe zove Ann, govori kinesko engleski. Naporno za slušanje. Prelazimo viseći most. Nema smeća. Posadili su puno stabala. Na ulazu enormna gužva. Stotine autobusa. Hrpe malih ljudi mile pokraj mrgodnih službenica kontrole. Vrtlari uređuju zelenilo. Na vidikovcu gužva. Ovaj tehnološki hram ima više posjetitelja od bilo kojega religioznog hrama kojega smo posjetili. Sjedim na drvenoj klupi. Gledam obuću Kineskinja. Prozirne čizmice s petom od pleksiglasa, japanke s ogromnim žutim cvjetovima, natikače s tako visokim petama da se u njima ne može hodati nego samo nabadati, sandale s petama na šljokice, ljubičaste prozirne kroksice. Nevjerojatno je na koje sve načine žene muče svoja stopala. Gledali smo u nekoj palači uske stepenice, jer su ženama bila povezana stopala. Na rukama su se spuštale niz stepenice. Mlade Kineskinje vole nositi kratke hlačice sa zakovicama. Starije Kineskinje vole nositi šarene pidžame. Gornji dio mora imati drugačiji uzorak od donjega. Mnoštvo tijela, mnoštvo zvukova, lete kolibrići… Vodičica nam kaže da čuvamo svoje stvari, jer ima puno ljudi u Kini koji ne vole turiste. Meni se čini da kineske turističke agencije ne vole turiste. Za svaki nas obrok voze na neka daleka mjesta gdje nema ničega osim kupovanja, a hrana je svuda ista. Ulični prodavači nas vole. Nude nam majice sa zmajevima i govore lejter.

Ostavili smo brod i vozimo se kroz lučki grad Yichan. Vodičica kaže da je malen. Četiri milijuna stanovnika. I tu su neboderi s kavezima na balkonima, s jedne strane. S druge strane ulice je rijeka i brodogradilišta. Ima tu i vila bogataša u smeđoj fasadnoj opeci. Takva kuća košta dva milijuna juana. Ona si takvu kuću ne može kupiti u ovome životu, ali ju svakako planira imati u idućem životu. Nije to samo specijalitet Kine. Većina živi kao da je tu samo privremeno. U Kini je neto prosječna plaća 1600 juana. Standard im raste. Dobre su i državne i privatne kompanije, kaže.

U Wuhanu dobivamo novu vodičicu. Ova sebe zove Betty, zato što u sljedećem životu želi biti engleska kraljica. Voli maslinovo ulje, ali si ga ne može priuštiti. Vozimo se kroz područje farmerskih obitelji od tri člana. Kina ima 1,3 milijarde stanovnika na 9,6 milijuna km2. Ublažili su restrikcije za rađanje. Ako su oba bračna partnera jedinci, sad smiju imati dvoje djece. Jednostavne katnice okružene zelenim poljima, staklenici, cestovne petlje, stupovi dalekovoda sa četiri i šest nivoa u svim smjerovima.

Navečer smo opet na aerodromu. Čekamo avion kojim ćemo odletjeti u Guilin. Tamo ćemo spavati tri noći. Nadam se odmoru.