PUTOPIS NEPAL-TIBET-KINA

U Bundu se ukrcavamo na brod. Noćna plovidba oko poslovnoga centra Pudong. Sve je osvijetljeno. Jedan neboder na vrhu ima svjetleću krunu, drugi kristalni luster, neboder u obliku otvarača za pivo cijeli je u svjetlu, na drugome iz svjetlećega debla izbijaju svjetleće grane, okrugli neboder opasuju prsteni koji se postupno pale prema gore, pa prema dolje, svjetleći Biser Orijenta neprestano mijenja boje i strukturu, čitav dugin spektar koji mijenja smjerove. I sve se to zrcali u vodi. Oči su mi napadnute iz svih smjerova. Treperenje, postupno paljenje, torzija. Kako to tek izgleda za Novu godinu? Nemoguće je zamisliti. Čuje se i zvono. Kao s Big Bena. Što ekolozi kažu o ovome luna parku? Jesu li im ptice normalne?

Teretni brodovi su sivi i crni. Imaju samo tri minimalna svjetla: zeleno, crveno i bijelo. Turistički blješte u svim bojama. Djeca glasno plaču. Ne bih voljela živjeti u ovome gradu.

Zadnji dan penjemo se na neboder u obliku otvarača za bocu. Visina 474 m. Pokraj njega grade novi, još viši. Sindrom babilonske kule još je aktualan. Slušam raznolike jezike, gledam grad odozgor dok brodovi mirno plove rijekom koja opasuje nebodere. Što je insan?, rekao bi Mujo. Auti mile kao male igračke. Čistači peru prozore iz košare koja se njiše na 474 m. Smješkaju se ispod žutih kaciga. Baš kad se upitam što će im kacige na toj visini, shvatim da su i oni glumci. Dižu se i lagano spuštaju jedan metar gore, pa dolje. Ništa oni ne peru, samo su pozadina za fotografiranje. Stjuardi u tornju imaju lijepe sivo ljubičaste uniforme. Toalet im je čist. I ne samo čist. Ima školjku u kojoj možeš programirati ispiranje, šamponiranje, ponovno ispiranje i sušenje. Nisam isprobala.

Posjetimo i kinesku četvrt Shanghaja. Kakav apsurd. Kineska četvrt je turistička destinacija. Potpuno je nova. Imaju nekoliko uzoraka koja štancaju. Razgledamo još jedan sumorni privatni vrt s mnoštvom ukrasa. Više volim minimalizam i prozračnost japanskih vrtova.

Francuska četvrt je autentičnija. Obnovljene kuće iz doba francuske trgovačke okupacije. Luksuzni pabovi i vrtne garniture, za bogate Kineze i bogate strance. Voda košta deset eura.

Shanghai izgleda kao velegrad. Nema ni velike gužve. Pločnici su čisti, parkovi uređeni, dućani kao na Oxford Streetu. Jedino su klošari kineski.

Nakon dvadeset dana, vraćamo se. Od Shanghaja do Istambula preletjeli smo pola svijeta. Mladi tata gura aerodromska kolica. Na gornjoj polici jedna beba, na donjoj druga. Rusi me zamole da im pričuvam prtljagu. Spasiba, kažu. Obuzme me milina. Razumijem ih.

Ukrcavamo se u avion za Zagreb. Dom je tamo gdje se uvijek vraćaš. Kome se vraćam kad patnja prođe ili kad užitak završi? Tko je zadovoljan pukim postojanjem? Spokojna vedrina.

Zapisala
Karmela Ahel