PUTOPIS NEPAL-TIBET-KINA

Ujutro stižemo u Xining. Provezemo se kroz niz jednakih nebodera. Štede na projektima. Nije važno stanovanje, nego je važna zarada poduzetnika. Neboderi su jednostavni, ulična rasvjeta kićena, pravi lusteri. Xining predstavlja kineska sjeverna vrata za Tibet. Ima milijun stanovnika. Ljudi sa sela masovno se doseljavaju u gradove. Sve je puno visokih dizalica. Grad je jedno veliko gradilište kroz koje samo prolazimo do aerodroma za Chongqing. Usput pogledamo njihov nacionalni muzej. Izgleda kao galerija naivne umjetnosti.

Na aerodromu se uobičajeno čekanje produžilo. Popravljaju motor aviona. Ladies and gentlemen, may I have you attention, please, odjekuje u metalnome hangaru već sedam sati, bez prestanka. U međuvremenu smo jedan sat sjedili u avionu, pa su nas izbacili iz aviona, pa su nas izbacili s aerodroma, pa ponovo vratili, jer su se Kinezi koje su prve poslali u hotel na spavanje, vratili bijesni zbog katastrofalnog smještaja. Vikali su i gestikulirali, dok su to službenici aerodroma stoički podnosili. Dugačak je ovo put i puno je raznih čekanja. Zapravo od jutros čekamo. Jedva držim glavu. U noćnome vlaku nisam spavala. Bol u trbuhu, zamijenila je bol u sinusima. Dok su djevojčice na gornjim ležajevima mirno spavale, Sanda i ja smo cijelu noć probdjele. Pokušavam ravnomjerno disati, izuzeti se iz aerodromske ludnice. Problem je što brod kojim dalje plovimo isplovljava u 22h, a više nema šanse da do tada doletimo u Chonqing. Profesor nije kriv za kvar aviona, ali se nezadovoljstvo grupe nagomilalo. Neki to rješavaju vinom, neki spavanjem, neki gunđanjem. Ja dišem.

U jedan sat nakon ponoći polijećemo. Sve nezadovoljstvo pretočilo se u jedan golemi umor. Previše sam iscrpljena da bih mogla osjećati bilo što. Zna se da je brod za krstarenje po Yangtseu isplovio, brod na kojem bi spavali tri noći za redom, da se avion nije pokvario. Plan je da ga sustignemo u gradu duhova. Izgubili smo dragocjeni dan krstarenja, izgubili tri dana zbog slanoga jezera, i jedan dan na planinarenju, mrmljaju naši. Kinezi urlaju na službenike. Službenici im okrenuli leđa i prave se da ih se to ne tiče. Marija kaže da je u nepalskim novinama pročitala da Kinezi imaju vojne manevre i da će sa svim letovima biti problema. Zamišljam kako bi bilo dobro katapultirati se ravno u krevet, u Zagreb.

Tri sata ujutro. Chongqing. Uobičajena atmosfera. Beskrajno čekanje kofera. Smrdljivi toalet. Mrgodna žena, kineska vodičica, objašnjava nam da nemaju dozvolu vožnje po autocesti, pa moramo čekati do deset ujutro dok se ne otvori ured za dozvole. Vodičica je bijesna jer smo trebali stići u 17, a sad je već 4 ujutro. U autobusu na parkiralištu aerodroma sjedimo još dva sata. Neki pregovaraju s taksistima. Začas se skupi dvanaest taksija. Gledam lica taksista. Zadovoljni su. Za dvjesto juana po osobi odvest će nas do grada duhova. Već su se složili u špalir, kad im se lica naglo rastuže. Agencija ne dopušta da napustimo autobus, a autobus ne smije napustiti grad. U Kini smo. Odvezli su nas u hotel na dva sata spavanja.

Autobus je dobio dozvolu. Izlazimo iz grada. Gledam rešetke na prozorima nebodera. Što će im rešetke ne šesnaestome katu? Možda zbog ninđa žive u kavezima. Grad je na velikoj strmini. Mala djeca velikih ćelavih glava, starci bezizražajnih lica. Sporo hodaju. Vrućina se puši iz crnila asfalta. U tom sparnom jutru svi mi izgledaju apatično. Najbolje je onima koji uspijevaju zaspati u autobusu. Poze su zanimljive. Autobus se okreće nasred ulice. Zaustavlja gusti promet. Već je jasno da nećemo sustići brod u gradu duhova Fengdu, jer kasnimo. Neki su jednostavno prespavali budilicu. U gradu je već u šest ujutro bila takva gužva da smo izašli iz autobusa i došli pješice do hotela. Sad je pravi krkljanac. Chongqing je okružen sa svih strana planinama. Ušće rijeke Jialing u Yangtze čini ga prometnim čvorištem, iako je 2250 km udaljen od oceana. U povijesti je bio na putu svile, nekoliko je puta bio središte kraljevstava i glavni grad Kine tijekom Drugoga kinesko japanskog rata ( 1937-1945 ). Preko trideset milijuna ljudi živi na njegovom području. Neki ga smatraju najvećim gradom na svijetu. Četrdeset je stupnjeva. Vodič kaže da u stambenim neboderima zna biti šezdeset. Zimi je toliko maglovito da je vidljivost samo dva metra. Kako to izgleda kad iz svih tih nebodera ljudi krenu na posao? Potroše tri sata do posla, kaže vodič. U predgrađu se iza nekih balkonskih kaveza vide kokoši, iza nekih rastu rajčice. Na desetome katu kokoši, u prizemlju skladišta koja se navečer zatvore limenim rolo vratima. Po danu robu prodaju na nogostupu. Nije lako izaći iz te pretrpane ljudske košnice.

Propuštamo grad duhova. Gledamo ga kroz prozor autobusa. Niz hramova na strmom obronku. Nitko se ne buni. Vozimo se kroz novonastalo naselje betonskih zgradurina. Tu stanuju seljaci koje su iselili s područja poplavljenih zbog Velike brane. Milijun i sedamsto tisuća ljudi moralo je napustiti svoje domove zbog toga što se razina vode podigla za sto sedamdeset metara. Dotad su živjeli u drvenim kućama od stočarstva i zemljoradnje. Dobili su prazne betonske stanove, povećanu vlažnost i temperaturu, jer rijeka više ne teče. I više nisu neovisni. Sad se bave turizmom. Nude suvenire i flaširanu vodu. Cijena se rasteže do deset puta.