PUTOPIS NEPAL-TIBET-KINA

Ujutro se vozimo u zaleđe Shanghaia, u grad Suzhou, na delti Yangtzea. Izgrađen je u šestome stoljeću prije Krista. Marko Polo ga je nazvao Venecija istoka. Mi razgledavamo Tongli, mali gradić na kanalima, poznat po kamenim mostovima i vrtovima. Premoste deset metara, kamenom u jednome komadu. Domaći se voze električnim motociklima, turisti rikšama. Vodičica kaže da je tu vikendom takva gužva da ne hodaš, nego te guraju.

Plovimo u čamcima koji su veći od gondola, po uskim kanalima. I žene voze. Manevriraju jednim veslom koje je zavezano za uže. Uokolo mali dućani. Najviše se prodaju iluzije. Odabereš odjeću mladenke, barbike, princeze ili ratnika, pa te fotograf snima u različitim pozama s različitim rekvizitima. Djevojčice masovno poziraju. Domaći sjede na kamenim pragovima. Iza leđa im zjapi mračna prostorija u kojoj je definiran jedino stol. Ostalo je amorfna masa plastičnih kanti i nabacane odjeće. Naročito je tužna slika staraca. Izgledaju kao živi mrtvaci. Jedan odmotava nogu zamotanu u novinski papir. Nokti mu izgledaju kao da se nikad u životu nije okupao. Pokraj vrata se suši siva majica koja je u mladosti bila bijela. Starica pere zdjelicu i štapiće u prljavoj vodi kanala. U kineskoj Veneciji ima mnogo mačaka.

Na povratku u Shanghai vozimo se kroz novo izgrađeni prazan grad. Široke prazne avenije, ogromna prazna parkirališta, uređeni prazni parkovi, nebrojeni gusto izgrađeni neboderi. Svi isti. I svi prazni. Na uličnim svjetiljkama solarna ćelija i mala vjetrenjača. U manje od tri tjedna podignu neboder od trideset katova projektiran da odoli potresu od devet stupnjeva. Rekord im je dva tjedna za zgradu u kojoj će stanovati tisuću ljudi. Sad već imaju dvadeset i jedan grad s više od deset milijuna stanovnika. Prema ovome što vidim, pretpostavljam da prerežu vrpcu za useljenje cijeloga grada. Vozimo se dva sata po cestama na katove između gustih betonskih košnica. Umoriš se od gledanja. Tu nije predviđeno hodati. Na velikim tablama oglašavaju prodaju stanova s led rasvjetom. Gradovi su se počeli sustavno planirati u renesansi. Na grad se gledalo kao na političko umijeće uobličeno u kamenu. Za planiranje su angažirali najveće umjetnike. Danas se političari regrutiraju iz klase malo više od zlostavljača djece. Građenje više nije povezano sa stanovanjem. Svijet se globalizira na bazi profita. Ovakvih tumorskih tvorevina ima posvuda. Građevinska tvrtka ostvarit će dobit, fondovi će rasti. Ostaje sumnja da nešto s tim nije u redu.

Posjećujemo privatni vrt bogate obitelji. Sad je to turistička destinacija. Mala vrata vode u mali vrt. Unutarnja vrata su s vanjske strane obložena kamenom, s unutarnje drvetom, zbog požara. Drveni stupovi stoje na kamenim bazama, zbog vlage. Što je viši strop, to je obitelj bogatija. U ulaznome holu nosiljka teška petsto kila i klupe na kojima su nosači čekali gospodare. Niža klasa nije smjela u vrt. Vrt je uređen prije osamsto godina. U sredini je jezerce sa cvijećem. U prednjoj kući gospodareve prostorije, jer njega posjećuju prijatelji. Otraga su prostorije za žene. Njih ne posjećuju. Gospodar je imao više žena. Žene u Kini nisu imale socijalni status. Do udaje su bile zatvorene u kući roditelja. Da u kući postoji djevojka za udaju znalo se po stablu koje bi posadili nakon rođenja. Kad stablo preraste ogradu, djevojka je spremna za udaju. Roditelji bi dogovarali svadbu. Mladoženja bi prvi puta vidio mladenku pri skidanju vela, prve bračne noći. Tada bi roditelji posjekli drvo. Mladenka je donosila u miraz štapiće za sretan život i posteljinu za cijeli život. Nije bilo razvoda. Muškarac si je drugu ženu smio sam odabrati. Prva je sve kontrolirala. Zadnja je bila voljena. Kinezi vole sinove. Carevi su ubijali žene koje nisu mogle roditi sina. Kuća je sumorna. U vrtu je previše kamenja nabacanoga u obliku špilja. Svega je previše. Vrtna opločenja su lijepa. Sitni kamenčići postavljeni sjekomice, obrubljeni travama i cvijećem. Dva sata smo se vozili do ovoga malog vrta. Poslije shvatim da je samo uvod u edukaciju o proizvodnji svile. Prvo vodičica govori o prednosti antialergijskih svilenih popluna, pa zaposlenici, zapravo glumci predstavljaju proizvodnju. Dudov svilac pet puta mijenja kožu. Kad prestane jesti, počinje pljuvati svilu. Ispljune 1,2 km svilene niti. Kad zapališ pravu svilu, dim je bijeli i plamen se odmah ugasi. Miriše na zapaljenu kosu. Kad zapališ umjetnu svilu, dim je crni i plamen se ne gasi. Prvo glumci jednu kukuljicu razvuku na veličinu popluna, pa mi razvlačimo kukuljicu. Na kraju kupujemo. Svaki je glumac zadužen za svoju mušteriju. Kupljene poplune vakumiraju i dostavljaju u autobus dok mi pregledavamo svilenu odjeću. Sve je uhodano. Nakon toga opet se dva sata vozimo kroz područje nebodera. Moram priznati da nikad nisam mogla zamisliti tako veliki grad. Na neboderima svijetle prozori. Ispred jednoga nebodera plešu. Zakrčili su sve nogostupe. Imaju i razglas. Plešu i na trgovima. Ne plešu tai chi, nego zapadnjačke ritmove. Tako se opuštaju, kad dođu s posla. Prije deset godina svi su Kinezi pljuvali po pločnicima, sad puno manje. Napredujemo, kaže vodičica.