Bhaktapur je zapravo grad za sebe. Uspio je zadržati svoju originalnost, zahvaljujući Nijemcima koji su ga minuciozno obnovili 1937. Drvena palača, izrađena iz tvrdoga drveta sal koje se upotrebljava za željezničke pragove, ima pedeset i pet prozora iza kojih je sjedilo pedeset i pet kraljevih žena i promatralo ceremonije na trgu. Pred kralja su smjele dolaziti ukrašene samo srebrom. Zlato bi valjda zasjenilo kraljev sjaj. Postoji i malo zvono koje se oglašava svaki sat, da ljudi znaju koliko je sati. Do trinaestoga stoljeća bio je glavni grad svoga kraljevstva. Nema smeća. Na veliko zvono stavili su lokot, jer na njegov zvuk svi psi počnu lajati. U gradu sad vlada pravilo da se moraju posaditi četiri drveta, kad se gradi kuća ili više posaditi nego posjeći. Ritualno žrtvuju životinje, ali se ništa ne rasipa. Dijelovi se odnose kući i jedu. Svaka obitelj žrtvuje drugu životinju. Koza im simbolizira žudnju, patka indiferentnost, pile kukavičluk, govedo bijes, ovca glupost. Rajčica se ne jede prije 18 h, luk i češnjak uzbuđuju.

Bhaktapur Bhaktapur

U Nepalu završava indoeuropska civilizacija. Himalaja je i jezična barijera. Vodič nastavlja o pravilima dok razgledavamo kraljevsko dvorište s dubokim bazenom u koji više ne dotiče voda, ali još uvijek lijepo izgleda. Kobra i slon su kraljevski simboli. Kornjača sporo diše. Zato duže živi. Krokodil jede kozu. Možemo se i kasnije vratiti gledati kraljevske simbole. Vrijeme je za ritual kupovanja. Na redu su pašmine. Prvo edukacija. Pašmina se izrađuje od brdske koze koja je slična jaku, samo je sitnija. Živi iznad 4000 m. Nije svaka koza pašmina, makar pase na toj visini. Prava pašmina za jednu noć riješi prehladu, ako se omota oko glave. Izrađuje se od poddlake. Što je tanja, to je skuplja. I mora moći proći kroz prsten, bez obzira na veličinu.

Duša je naša božanska iskra, skrivena uzburkanim žudnjama. Neprestano nas promatra, ali mi to ne opažamo. Opažamo svoj sljedeći obrok, svoju sljedeću raspravu, svoj sljedeći strah, svoju sljedeću kupovinu… Smiri se i potraži svoju dušu. Kad je pronađeš, zgrabi ju, jer je vrjednija od zlata.

Patan je najstariji. Treće stoljeće prije Krista. Renoviran je u sedamnaestom stoljeću. Nepal nije bogat, a ima bogatu arhitekturu. Ljudi su ponosni što mogu plaćati poreze, naglašava vodič. U Patanu je zemlja skupa. Šesto tisuća dolara manje gradilište. Tristo tisuća stan. Na trgu mnoštvo skulptura kraljeva. Jedan je s kobrom. Na kobri ptica. Legenda kaže da je to kralj koji se zbog tuge što je izgubio sina povukao u džunglu. Narod je bio žalostan, jer je kralj bio dobar, pa im je poručio da izrade njegovu skulpturu s kobrom i sve dok je ptica na kobri, on je živ. Tristo godina stoji ta ptica na kobri. Ako odleti, sići će slon i bit će kraj svijeta.

Patan Patan

Hram Sikara izrađen je od kamena. Vezivo mu je pasta od riže, šećera i crne leće, kaže vodič. I ovdje su žene gledale na trg kroz drvene rešetke na prozorima. Voda im je tako prljava da bijela košulja požuti, ako se u njoj opere. Viša klasa filtrira vodu. Na trgu se natječu u pjevanju. S jedne strane žene, s druge muškarci. Ako pobijede žene, uzimaju muškarce za sluge. Ako pobijede muškarci, uzimaju žene za ljubavnice. Muške priče. Vodič priča i priču o mračnom dobu u Nepalu koje je završilo 1947., uz pomoć Nehrua koji je vratio vlast kralju. Korumpirani premijeri su tada imali zlatne stube, a rukohvati su im bile gole žene. Tada su čak i ekspedicije na Everest išle samo s Tibeta.

Večeramo u kraljevskim odajama, s kraljevskim srebrnim priborom, tako ljutu hranu da ju mogu samo gledati. Na srebrnome pladnju, u malim udubinama tamne sluzave hrpice. Na ulasku su nas označili crvenom tikkom, kao da smo hram posjetili. Hoće li mi se, unatoč svemu, otvoriti treće oko?

Mladi njemački par se čudi. Zašto smo došli u Nepal, ako nismo hindusi. Oni već četvrti mjesec prate umirućega iz Njemačke, preko sjeverne Indije do Kathmandua. Tu će ga kremirati. I hindusi i budisti nastoje bivati uz umirućega. Imaju liječnike koji prema pulsu mogu odrediti vrijeme smrti. Meditacije su najsnažnije uz onoga koji je na odlasku i neposredno nakon smrti dok je još u blizini drugih loka, nezemaljskih svjetova. Svi su smrtnici vezani uz zemaljsku razinu, ali kao što se gust zrak džungle prema planinama postupno razrjeđuje, tako i materijalni svijet prelazi u suptilnije svjetove. Preci borave u svojoj loki, a duše na prijelazu iz jednoga života u drugi, u svojoj. Sve te razine se stapaju poput mokre obojene odjeće, obješene preblizu, pa se plava stopi sa crvenom, a crvena s bojom šafrana. Loke su istodobno zasebne i sjedinjene. Bardo je stanje svijesti između smrti i ponovnog rođenja. Ta svijest je važna u transformaciji duha u višu svijest. Neki govore da postoji buda i antibuda svijest. Meni se čini da za jedan život ima puno posla i s ove strane crte, pa ne želim ni razmišljati čega ima s one strane. Ogroman je dar povremeni osjećaj punine života.

Bhaktapur i Patan