PUTOPIS NEPAL-TIBET-KINA

U Golmud stižemo u dvadeset i tri sata. Prolazimo kroz kordon mrkih vojnika s dugim cijevima. Doživljavam ih kao ružan san. Ujutro nam u hotelu dodatno naplate sve što smo koristili u sobi. Neki se cjenkaju, pa bolje prođu. U Kini smo.

Golmud je golem i nov. Sagrađen u pustinji. Avenije su široke. Uz vozni trak je kanal s vodom, pa red stabala, pa pješački nogostup. Urbanisti su dobro odradili svoj posao. Stupovi električne rasvjete imaju samostalno punjenje solarnim ćelijama. Nema smeća. Samo prašina. Zgrade su velike i bezlične. Kinezi mrgodni.

Oko grada se nalazi više od dvadeset slanih jezera. Ovo područje ne spada u Autonomno područje Tibet. Vlada u izbjeglištvu smatra ga dijelom Tibeta. Tradicionalni Tibet obuhvaća 2,5 mil. km2, Autonomno područje Tibet 1,2 mil. km2. U Autonomnom području Tibet živi 2,6 milijuna stanovnika. Dalaj Lama i Xining smatra Tibetom. Ako bi Kina izgubila ovo područje, bila bi samo istočnoazijska zemlja. S ovim je srednjoazijska, kao i Rusija.

Golmud je izgrađen prije dvadesetak godina. Prije su tu bila samo sela Tibetanaca i Mongola. Voda, sol, nafta, cink, zlato, plin, cement, vojne baze… Zaštita prirodnoga okoliša tu ne postoji. Turisti ih ne zanimaju. Što mi tu tražimo?

Vozimo se kroz industrijsko područje. Kažu da je jezero Qarhan, veličine 5000 km2 nastalo rasjedom. Pune ga tri rijeke. Sunce ga isparava brže nego što ga rijeke pune. Tu izvade sto milijuna tona soli godišnje. Vlada ne dopušta šetnje uokolo. Samo ograničeno. Mi se zaustavljamo uz jedan od bazena. Sjedim pored ustave gdje voda prolazi ispod maloga mosta. Gdje god pogledam, nigdje ni tračka ljepote. Pokušavam u vodi koja se pjeni u betonskom otvoru veličine jednoga metra vidjeti ljepotu koju sam očekivala. Za ovo smo izgubili dva dana vremena i što je još gore dva dana napora. Svi su razočarani, jer smo zbog ovoga u Lhasi bili samo jedan dan. Puno toga se odrekneš, da dođeš na ovakav put. Da je mene Vinko nagovorio da ovamo dođem, pojela bih mu mozak. On je dobar, pa meni neće, kaže mi Sanja. Sve naše žudnje za lijepim i neobičnim isto spadaju u pokretnu traku. Treba zastati i ući u dubinu. Voda se igra s plastičnom bocom sa žutom naljepnicom i koliko god se ta boca vrti i okreće, ostaje na istome mjestu… Vrtiš me u krug, vrtiš me u krug, ko da tvoja sam igračka… Možda sam se u onom vlaku trebala voziti zbog onih nježnih ruskih uspavanki… Možda je to znak da se ne ide od točke A do točke B, nego se treba izmjestiti i promatrati taj put. Naučili smo na efikasnost, pa su svi ljuti. Profesor je miran. On je baš ovo želio vidjeti. Različite su percepcije. On je vođa puta. Za ovo putovanje bila je i lista čekanja onih koji se nisu uspjeli ukrcati na ovu liniju. Takav je život. Stalno si na nekoj liniji, sve dok se ne iskrcaš i postaneš svoj. Sivo nebo i siva voda spajaju se u beskraju. Hrđavi, zeleni brod klizi po mutnoj vodi. Jedva se pomiče i taj mi nepokret sruši otpor zbog svakodnevnih napora u manevriranju s koferima i hotelima. Možeš svugdje pronaći ljepotu. Sigurna sam da će Davor i ovdje napraviti dobre fotografije, a po to je i došao. Mala Kineskinja na četrnaest centimetara visokim štiklama otvara muzej. Grupa se ponaša kao nezainteresirani srednjoškolci. Kineskinja, sretna što je sve brzo završilo, odskakuće do svoga golemog džipa.

Za utjehu nas vode u obilazak sela u kojemu žive siromašni Kinezi. Naselje je novo. Jedna ulica. S obje strane ulice jednake kuće s ravnim krovovima i keramičkim pločicama na uličnoj fasadi. Vole fotografiranje. Jedan me mladi muškarac zaustavio da fotografiram njegovo malo dijete koje je donio iz kuće. Obučeni su kao muslimani. Žene imaju zanimljiva pokrivala za glavu, kao ukrašeni šator. Poneka kuća ima kapiju, a jedna i krov. Čini se da ove turisti nikad nisu obilazili. Svi su izašli iz kuća. U jednom dvorištu sve je prepuno goi bobica. Vodič kaže da su tamo od kuda su ih doveli radili za jedan dolar na dan. Njihovo utočište je obitelj. Izdaleka se osjeća povezanost. I nisu mrgodni kao Kinezi u gradovima.

Vraćamo se natrag u Golmud. I ovdje žene nose šatore na glavi. Tako zamotane uspijevaju voziti i motocikle. Imaju i rukavice. Vide im se samo oči. Mala djeca nose hlače s rupom na guzi. Razgledavamo centar grada. Uz tržnicu rijeka. Na rijeci dječja igraonica. Ružna građevina od betonskih tamno sivih nepravilnih vreća koje su trebale simulirati kamenje. Prozori sa čeličnim zatvorskim rešetkama. Iznutra se čuju dječji glasovi. Pjevaju. Nakaradnost ideja najlakše se vidi u arhitekturi. U ljekarni se uspijemo sporazumjeti pantomimom. Na štandu mi žute mandarine naplate kao da su zlatne. U Kini smo.

Maša mi kaže da je prije puta skinula s interneta tri stranice osnovnih kineskih fraza. Sve su negativne, za razliku od engleskih koje su sve pozitivne i ljubazne i sad joj je jasno zašto. Dodatni šok doživi kad shvati da su joj za noćno putovanje vlakom do Xininga jednu kćer odvojili u drugi vlak. I nikakva intervencija, niti molba nije pomogla. I ja sam u drugom vlaku, pa nema problema.