PUTOPIS NEPAL-TIBET-KINA

Ujutro u pet već smo na nogama. Panoramski let iznad Everesta. Vozimo se do aerodroma pustim ulicama. Na gomilama smeća ruju psi. Letimo iznad Kathmandua. Čim si u nebu kuće više nisu ružne, smeće ne vidiš. Odozgor je perspektiva optimističnija. Letimo prema krovu svijeta. Volim ga zvati kraj svijeta. Lebdimo iznad snježne planine u nebeskoj modrini, u neprestanoj promjeni. Nikad nisam vidjela ovakvu nebesko plavu boju. Uopće mi ne smeta što su oblaci visoko, pa ne vidimo vrhove. Ispunjava me rajski osjećaj. Preplavljuje me modrina. Možda je to onaj doživljaj o kojem piše Biblija. Oko ljudsko nije vidjelo, uho nije čulo, ono što je Bog pripremio onima koje ljubi. Nepalci si to svakim pozdravom prizivaju u svijest.

Drugo smo jutro vidjeli i bijele piramide vrhova. Vidici su neopisivi. Beskrajan prostor koji se neprestano mijenja.

Nepal izgleda mali pored golemih susjeda Tibeta i Indije. Ima 150 000 km2. Tri Hrvatske. Prije sto godina imao je manje od deset milijuna stanovnika. Slabo je razvijen obzirom na dužinu života, obrazovanje i bruto dohodak. Ima male razlike u imovinskom statusu. Još se smješkaju. Dokle će biti sunca i mjeseca, bit će i Nepala, govore. Četiri petine stanovništva živi na selu. Samo trideset posto kuća su zidane. Ostale su blatne ili limene. Nijedna zemlja nije smještena na tako puno katova. Nizina, pobrđe, visoke planine. Himalaja je aktivna. Svake godine naraste dva do tri centimetra. U planinskom dijelu, na visinama preko 4000 m živi 7% stanovništva. Nepalci ne žele ljutiti Kineze, pa ne ugošćavaju Tibetance, za razliku od Indije koja voli ljutiti Kineze.

Šest sati dnevno nemaju struje. Prošle godine je to bilo šesnaest sati dnevno. Zato se sad dogovaraju s Indijcima oko gradnje hidrocentrala. Nepal ovisi o Indiji iz koje im dolazi riba, voće, povrće. Cijene im skaču svakodnevno. Imaju inflaciju 15% , nezaposlenost 46%. Svaki dan emigrira 1500 Nepalaca. U emigraciji posebno eksploatiraju žene. U Kataru rade na 50 stupnjeva bez pristupa vodi, kaže vodič. Pismenost im je 70%, kao u Indiji. Osnovna škola nije obavezna. Državne su škole užasne, a privatne skupe. Rado idu u vojnike, jer vojnici imaju penziju. Naš vodič je zaposlen, ali neće imati penziju.

Penjemo se po obližnjim brdima da vidimo kako živi seosko stanovništvo. Ovdje nema snijega, ali zna biti vrlo hladno. U seoskim kućama nema grijanja, pa po danu iznesu rogožine na sunce. Dodatno se griju vinom od riže i prosa. Stolariju boje u plavo, jer termiti ne vole plavo, kažu. Mladić pere rublje ispred kućnoga praga. Ostali sjede i gledaju nas kako prolazimo i fotografiramo. Dječica rado uzimaju slatkiše. Petogodišnje djevojčice nose uzbrdo goleme plastične posude s vodom i smješkaju se. Ovo je očito uhodana turistička ruta. Hodanje je kao po našem Gorskom Kotaru. Nailazimo i na gradilište. Kuća s podom od kamenčića koji blistaju kao da su posuti zlatnim prahom. To je tinjac. Kažu da ojačava kamen, a meni se čini da ga oslabljuje. Kuće su malene, pa je svejedno. Usred planine nailazimo na Šivin hram. Zmija je Šivina najdraža životinja. Slave ga s pet namirnica. Med, jogurt, šećer, maslac i mlijeko. Težak vonj od hrane koja se prinosi u hramovima, ne dopušta duže zadržavanje. I to mnoštvo dekoracija…  U prirodi sam prisutnija. Cijeli dan planinarimo. Završimo u najstarijem hinduističkom hramu Changunarayan, jednom od deset svetih mjesta u Nepalu. Ima i ogledalo, za podsjetnik. Kad prstom upreš u drugoga, zapravo u sebe upireš. Hram je velik i mračan. Do njega se dolazi po strmoj ulici s prodajnim štandovima kako to obično biva uz hramove. Hodočasnici fotografiraju. Imaju Nepalci pravo. Nova religija ima i svoje rituale. Fotografiranja i kupovanje.

Na povratku u Kathmandu, ponovo nas zadivi pogled na vrhove Everesta. Treba imati sreće da se u neprestanim mijenama otvori pogled baš u trenutku u kojem smo se mi našli na tom mjestu. Čudesno.