PUTOPIS NEPAL-TIBET-KINA

U Gulinu nas dočekuje vodič. Call me Steven, kaže afektirano. Roditelji su mu kaže pogriješili kad su ga nazvali slavnim i pametnim, jer između ta dva pojma može stajati samo ili. Govori da živi u civilizaciji riže. Sjevernije se uzgaja proso. Tamo je manje vlažno. Žutu rijeku boji pijesak i naslage lesa, nastale u zadnjem ledenom dobu. Nedavno, kaže. Zimi monsuni donose prašinu iz pustinje Gobi. Profesor kaže da i kod nas postoje debele naslage lesa, oko Đurđevca.

Steven nastavlja. Kineski jezik rabi desnu polovicu mozga, engleski lijevu. Kineski toalet zovu kungfu. Moraš imati jaka koljena. Vjenčanja u Kini sad koštaju između 10 i 40 000 eura. Nisu više osobna stvar, nego biznis. Njegovi roditelji su se pedesetih oženili u uniformi. Poklanjali su im stvari za upotrebu. Najskuplje je bilo ogledalo. Kad gledaš te crno bijele fotografije imaš osjećaj da se sve cure udaju za Maoa. Osamdesetih se Kina transformirala iz siromašne u otvorenu zemlju. Tad su dečki morali teško raditi da kupe bicikl, sat i šivaću mašinu. Devedesetih su morali kupiti televizor, frižider i mašinu za pranje rublja. Sad su djevojke još zahtjevnije. Ima ih znatno manje i dečki moraju imati auto, stan, dijamantni prsten, kreditnu karticu i dobru karijeru. Sve se teže oženiti. Sve lakše rastati. Jesi li jeo?, kineski je tradicionalni pozdrav, čak i u toaletu. Jesi li se rastao? sve više zamjenjuje tradicionalni pozdrav. Steven kaže da djetinjstvo (a još je mlad) pamti po teškom gladovanju. Jeo je crve, kukce, sve do čega je mogao doći. Nosio je naslijeđenu obiteljsku odjeću, često i žensku. Za vrijeme Maove agrarne reforme, 1958., umrlo je trideset milijuna ljudi, uključujući njegovoga djeda i baku, a da se o tome uopće ništa nije ni govorilo, ni pisalo. Na televiziji su bile uvijek dobre vijesti. Kina je morala naglo vratiti Rusima kredite. Novac su uzimali seljacima. Mao je hodao po poljima. Seljaci su glumili žetvu, a žetve nije bilo. Ni Mao nije znao istinu. U Kini je sve predstava. Zato seljake ne zanima tko je na vlasti. Oni su sami sebi dovoljni. Ne smeta im korupcija. Prihvaćaju i dobro i loše.

Gledam stožaste planine u magli. Izgledaju baš kao na starim kineskim slikama na svili. Nastale su taloženjem organizama na dnu oceana s kojega su se izdigli subdukcijom. Vapnenac ima okomito otjecanje vode, zapravo propadanje vode. Pun je špilja i podzemnih rijeka. Ovdje se mnogi muče s bubrežnim kamencima.

Plovimo u konvoju brodova, po rijeci Li. Rijeka je duga petsto kilometara. Mi ćemo ploviti osamdeset. Da bi se ukrcalo na brod prolazi se kroz čekiranje, kao na aerodromu. Prostor velik i sjajan. Brod širok i nizak. Voda zelena od vapnenca, kao na Plitvicama. Uz brod plove mladi Kinezi. Na četiri bambusova štapa. Prodaju hranu. Ponuda je raznovrsna: od voća do riječnih puževa. Uz nas protječu najromantičniji prizori u Kini. Gusti planinski stošci. Prvi plan je zelen. Drugi izgleda kao sjena prvoga, a onda se sve gubi u mističnoj magli. Ostaje samo slutnja. Evo me u zanosu, a jutros sam opet pomislila kako bih radije bila doma. Ja bih rajše bio doma, kaže Vinko. Gust je raspored. Nema predaha. Rana dizanja. Ova tamno zelena voda uspijeva sve uskladiti. Baš kad pomisliš da ne može biti ljepše, pojavi se nova igra sjena i magle, umnožavaju se stošci, dobivaju nove izdanke… Božji ples, rekli bi Indijci. Na obali male koze. Vikendice skrivene iza stabala. Ispod široke krošnje spavaju krave. Mali riječni bivoli vuku drvena kola. Na obali kormorani u mirovini. Naradili su se. Dresirani su za lov. Ribari im zavežu vrat tako da ulovljenu ribu ne mogu progutati. Ne ubijaju ih kad više ne mogu loviti, nego ih hrane. Kineska pastorala. Vodič pokazuje veliku stijenu na kojoj možeš vidjeti obrise devet konja. Ne vidim ih. Moraš popiti nekoliko pića, kaže. Na brodu prodaju rakiju u kojoj su sklupčane zmije.

Jedemo mangsteen, voće koje izgleda kao mali okrugli patlidžani, a jede se samo bijela jezgra. Ljubičasti parenhin je gorak. Za ručak odabirem korijen taro, slatki krumpir i pohane pileće želučiće. Tri dana jela sam samo rižu.

Naš performer leži na dva stolca. Noge je proturio kroz prozor, prema rijeci. On spava u svim mogućim pozama. I fotografira u svim mogućim pozama. Ovako bih mogla ploviti do večeri, a izlazimo iz broda. Čeka nas kupovanje u tipičnome turističkom gradiću, Yangshuo. Stevenov bratić ima veliki dućan. Prodaje torbe. Replike se razlikuju od originala samo po tome što nemaju garanciju, kaže. Drugi mu bratić ima salon za masažu. Kažu da je temperatura trideset i dva stupnja, a ja imam osjećaj da je četrdeset i dva, dok čekamo one koji su se dali masirati.

Vozimo se uz neku malu rijeku obraslu bambusom. Na programu je obilazak nama nepoznatih poljoprivrednih kultura, električnim golf vozilima. U stvarnosti to nisu električna vozila nego traktori, a razgledavamo jedno malo polje riže i dva grma kikirikija. Plod kikirikija raste pod zemljom. Nakon što se cvijet oplodi, grana se počinje spuštati i cvijet se zabije u zemlju. Pogledamo i jednu tipičnu seosku kuću s dvije predivne ležaljke od bambusa i velikim tankim televizorom. Ostalo su muzejski rekviziti seoskoga domaćinstva s kojih nitko nikad nije obrisao prašinu. U toj kući ionako nitko ne živi. Pokraj nje je nova velika kuća. Seoski se turizam isplati. Oni sigurno misle da smo mi ludi. Ulaznica za tu kratku predstavu košta petnaest eura. Za taj novac možeš cijeli dan razgledavati naša Plitvička jezera.

Poslije večere nova predstava. Svjetlosni i glazbeni spektakl kojem je pozornica rijeka Li i okolna brda. Nezamisliva gužva. Pozornica je impresivna. Predstava ima mnoštvo glumaca i svjetlosnih efekata koje je postavio tip koji je aranžirao olimpijske igre u Kini. Ovakvu predstavu mogu napraviti samo Kinezi. I Koreanci. Predstava efekata. A ipak, najbolje je bilo, kad je iza brda provirio mjesec. Pun mjesec, povoljan znamen.

Steven nam najavljuje sutrašnju predstavu. Cjelodnevni izlet u Longsheng, Zmajevo sedlo. Terasasta rižina polja do osamsto osamdeset metara iznad mora, izgrađena prije petsto godina, za vrijeme dinastije Ming. Trebalo im je šesto godina da izgrade rižine terase. Tu žive nacionalne manjine Jao i Mijao. Sutra im je festival na kojem se slavi ljubav. Žive u planinama, daleko jedni od drugih. Zato se organiziraju pjevački i plesni festivali za mlade. Imaju gustu crnu kosu i u starosti, jer kosu peru u rižinoj vodi. Djevojke plešu na mjesečini. U prošlosti su plesale gole. Sad imaju trikoe boje kože, pa izdaleka izgledaju kao da jesu. Žene iz plemena Mijao nose na sebi sedam kilograma nakita.

U stvarnosti je najavljena predstava bilo mukotrpno penjanje po uskim, strmim stepenicama. Na vrhu dva rižina polja, potpuno jednaka onima pri dnu. Oni koji su odustali od penjanja, propustili su samo štandove sa suvenirima. Jedino što smo od cijele najave festivala vidjeli, bile su starice sa crnim pundžama na vrhu glave. Prodavale su suvenire. Tko se ne može penjati, može unajmiti nosače s nosiljkama od bambusa. Gledam desetogodišnjeg, debeloga Kineza kako se razgavanio u nosiljci, dok mu majka oblivena znojem hoda iza nosiljke noseći golemi kofer po strmim stepenicama. Neće Kinezima biti lako kad ti razmaženi jedinci odrastu.

Kina je uz Indiju i Iran zemlja s najstarijom neprekinutom civilizacijom na svijetu. Od 211. godine prije Krista bila je ujedinjena u golemo kinesko carstvo sve do 1911. Kinezi svoju državu zovu Podnebeska. Oduvijek su se doživljavali superiornima. Zapravo nisu ni imali predstavu svijeta. Sebe su doživljavali kao svijet. I geografski su izolirani. Kad su Englezi počeli trgovati s Kinom, morali su se klanjati caru koji nije ni znao gdje se nalazi Engleska, niti ga je zanimalo. Kinezi su im dopustili pristup samo jednoj luci. Ni tamo nisu smjeli stalno boraviti, niti su smjeli učiti kineski jezik. Kinezima zapravo nije ništa trebalo, a izvozili su čaj, svilu i lakirani namještaj. Englezi su istraživali što bi im mogli ponuditi i otkrili da je opijum iz sjeverne Indije jači od kineskoga. Znali su da nema toga što Kinezi neće dati, kad postanu ovisni o opijumu. To je bio početak propasti kineskoga carstva. Opijum se ritualno i prije pušio, ali ne u tolikoj mjeri. Euforija je ubrzo obuzela sve slojeve. Čak je i car pušio. U deset godina se uvoz opijuma udeseterostručio. Radnici su trošili pola zarade na opijum. Javna uprava je imala velik broj ovisnika, budistički redovnici su pušili, žene su pušile. 1760. car je zabranio trgovanje opijumom. Pogubio je i svoga sina, jer se nije mogao odviknuti od opijuma. Kazne su bile teške, ali trgovinu opijumom nisu mogli zaustaviti. Čak je bila struja na dvoru koja je zagovarala legalizaciju opijuma i ubiranje poreza od trgovine, ali nisu pobijedili. Car nije imao kontrolu nad tom ogromnom zemljom, niti osjećaj za stvarnost. „Dršćući slušaj i ne odbijaj biti poslušan“, napisao je engleskome kralju, kineski car 1792. Uveli su smrtnu kaznu za sve koji krijumčare opijum. Kad su 1836. zaplijenili i zapalili opijum u luci, počeo je Prvi opijumski rat. Englezi su došli s topovima koji su Kinezi izumili, s barutom koji su Kinezi izumili, s kompasom koji su Kinezi izumili i lako pobijedili Kineze koji su imali igračke od oružja. 1840. engleska javnost osuđuje trgovanje opijumom. Parlament se s time ne zamara. Neka slabo kinesko stanovništvo uživa u svojoj slabosti. Nakon potpisa mira, kinesko carstvo je ranjeno, ali još uvijek ne uzima vanjski svijet za ozbiljno. Barbari ne mogu biti superiorni. 1842. gube i Drugi opijumski rat. Hong Kong predaju Englezima i još pet luka moraju otvoriti za trgovinu opijumom. Kina se pokušava reorganizirati, ojačati, promijeniti, ali prekasno. Korupcija i nedostatak osjećaja za nove odnose oslabili su carstvo. 1911. postali su republika, nemoćni div kojim vladaju strane sile. Nakon višegodišnjega građanskog rata, komunisti su 1949. od republikanaca preuzeli vlast. Oni su uspjeli ostvariti jedinstven sustav vladanja. Još se ne zna cijela istina o načinu na koji su to provodili. Kinezi i dalje imaju jak osjećaj izabranosti (nasljednici zmaja), mitove o vlastitoj veličini, ponos na svoje izume (papir, kompas, barut i štamparije) i traume od povijesnih poraza, najviše zbog opijumskih ratova. I danas je dvadeset milijuna Kineza ovisno o opijatima, iako Kina godišnje likvidira petnaest tisuća dilera. Oni intenzivno nastoje povratiti svoju superiornost. Početkom osamdesetih godina Kina se otvara tržištu. U devetnaestome i dvadesetom stoljeću je od 30% svjetskoga dohotka pala na 1%. Danas Kina i Indija zajedno imaju 20% svjetskoga dohotka. Nekad su imale 50%. Kina gospodarski raste 8,9%. Politička elita im je korumpirana. Kad se nekoga žele riješiti, samo podignu tepih. To je minimum trideset godina robije.Guilin je rijekom podijeljen u dva dijela. Imaju i dva centra grada. Prije izgradnje kanala, grad je bio beznačajan. Sad je nezaobilazno turističko mjesto, a to uključuje i kupovanje. Vode nas tamo gdje se može vidjeti kako nastaju biseri. Prvo edukacija. Ova kratko traje. Našminkana Kineskinja nožem otvori školjku i odmah produži u salon. U velikom izložbenom salonu, mnoštvo staklenih vitrina. Biseri morski, biseri riječni, različite veličine, različite nijanse, slobodno biranje, nema cjenkanja. Kako školjka uspije običan kamen pretvoriti u biser? Obloži ga svojim svjetlom. Kod ljudi to ne funkcionira. Možeš vidjeti nečije zagušeno svjetlo. Možeš ga potaknuti da zasja, ali mu ne možeš predati svoje svjetlo. Koliko školjki treba truda da ju kamen prestane žuljati?