PUTOPIS NEPAL-TIBET-KINA

Čim napustimo ružno predgrađe otvori se pogled na visoke nabore pod vedrim nebom. Penjemo se prema Lhasi. Podno zgužvanih golih planina s oštrim završecima pasu ovce. Zelene usjekline, žute usjekline… Toliko je toga da se ne može obuhvatiti jednim pogledom. Treba proširiti vidik, vježbati periferni vid, odustati od fokusiranja… Električni stupovi ovijeni molitvenim zastavicama. Zeleno jezero obrubljuje sive planine. Jezero je lijepo, kao da nije umjetno.

Danas nije lako biti Tibetanac. Obitelj smije pojesti samo jednoga jaka u godinu dana. Perad ne jedu. Koze ne kolju. Jedu ječmeno brašno, rižu i alge. Standard im je znatno niži nego u ostatku Kine. Nemaju putovnice. Ne ulaze u brakove s Kinezima. U selima žive uglavnom Tibetanci. U gradovima pedeset posto.

Modro nebo iznad svetoga brda. Blještava bjelina. Suze mi se slijevaju od ljepote. Oko crnih šatora pasu crni jakovi. U crnoj stijeni, crna rupa. Penjemo se prema 5000 m. Uz cestu teče bistri potok. Prije deset godina glečer je sezao do dna brda. Sad je samo kapa. Izgleda kao da baš tako i treba biti. Sve u kozmosu teži balansu. Kinezi se ne uzrujavaju ako izgube u poslu. Smatraju da se ne može stalno dobivati, govori vodič.

Vozimo se uz tirkizno jezero Yaamdrok Tso. S neba se spuštaju zrake Svetoga Duha. Plava boja prelijeva se u teget plavu. Vidi li nebo sebe u tom zrcalu? Ogledamo li se mi u nečijim očima?

Selo je sivo. Samo jezero blista. Zaštićeno je i sveto. Ne smije se ploviti po jezeru. Zabranjen je i ribolov. Jedno je od četiri sveta jezera na Tibetu. Okružuju ga baršunasto zeleni planinski nabori.

Vodič govori da se Kinezi ne grle i ne ljube, rukuju se mlitavo. Kineske žene se ne sunčaju. Poželjan je porcelanski ten. Ne mijenjaju prezime nakon udaje. Muškarci koji ne moraju fizički raditi imaju dugačke nokte na malome prstu. Što znači da nije seljak, nego seljačina, dobaci netko. Ako stojite u redu, ne smijete ostaviti ni najmanji razmak. Odmah se netko ugura. U restoranima su stolovi okrugli, za najmanje četiri osobe. Jela su raznolika. Povrća u izobilju, mesa u tragovima, mliječnih proizvoda nema, kruha nema a i čaj se rijetko poslužuje u restoranima. Nema redoslijeda u donošenju hrane. Različita jela vrte se na staklenoj podlozi u sredini stola. Sva se jela jedu na istome tanjuru, u većini restorana tako malenome kao naši tanjurići za kavu. Jede se jedan sat. Dobrodošlica se iskazuje toplom vodom. Hladna voda na stolu nije simbol dobrodošlice.

Pravi čaj bere se ručno. Trgaju se dva gornja zelena listića. Suši se ručno. Za jedan kilogram čaja treba sedamdeset i dvije tisuće listića. Jedna osoba može odraditi dva do četiri kilograma. U Kini jedan kilogram košta petsto eura. Zeleni čaj, ulov čaj, čaj od jasmina i čaj od cvijeta ličija su najtraženiji. Zeleni se pije nakon jela. Imaju studij koji se bavi samo čajem. Kako bih rado popila čaj od ličija. Izgleda da sam ja sad na redu. Uglavnom traje tri dana. Grčevi i gladovanje. I trčanje, ako imaš kamo. Još bolje, ako nemaš. Jedna je hodočasnica majstorica u pronalaženju skrovitih mjesta u prirodi. Proglasila sam se njezinom sljedbenicom.

Spuštamo se prema Lhasi. Obgrljuje nas duga. Vozimo se tako blizu nabora da mogu vidjeti sloj zemlje koji pokriva baršun. Nije deblji od deset centimetara. Ispod je golo sivo kamenje. Svu tu zemlju donio je vjetar.

Prolazimo pokraj stijena na kojima su naslikane Jakovljeve ljestve. Ljestve se sužavaju prema gore, prema beskraju, da se anđeli mogu spustiti dolje …čuvat ću te kamo god pođeš… Nakon niza ljestava, uključimo se na prvi tibetanski autoput, izgrađen 2012.