PUTOPIS NEPAL-TIBET-KINA

U pet ujutro vozimo se prema aerodromu. Žene voze motocikle bez kacige. Muškarci male kamionete. Tu nema bicikla. Desetoga kolovoza Kinezi slave pola godine. Vide se ostaci sinoćnjega slavlja. Tada pale razne stvari koje bi mogle trebati precima: lažne novčanice, luksuzne modele automobila od papira ili što već smisle da onima tamo treba. Pred vratima mnogih kuća crne se zgarišta. Kinezi šišaju grmoliko bilje oblo. Nema oštrih rubova. Grmovi se prelijevaju, obgrljuju, okružuju. Biljke im izgledaju nježnije od ljudi.

Ulazimo u avion za Shanghai. Ispred mene sjedokosi Talijan. Smeđe cipele i smeđe vunene čarape do koljena. Kratke bijele hlačice, ružičasta košulja i ljubičasti ruksak.

Sletimo. Ukrcamo se u Maglev koji vozi sedam minuta do grada. Nema kotače. Diže se magnetski. Sjedala su tirkizna, nema klopotanja, nema osjećaja brzine. Viktor kaže da su nas opet prevarili. Vozi samo tristo dva kilometra na sat.

Shanghai je bio malo ribarsko mjesto. 1842., sporazumom iz Nankinga, postaje središte trgovine istoka i zapada. Nakon uključivanja Hong Konga u Kinu, 1997., Shanghai dobiva na važnosti, a danas je najveće trgovačko i financijsko središte Kine. Dvadeset i tri milijuna stanovnika. Sve je ovdje ogromno. Ogromne zgradurine, ogromne petlje. Deset traka u jednome smjeru, deset u drugome, na više nivoa.

1989. u Kini je bilo manje od osamdeset kilometara brzih cesta. Sad ih je osamdeset tisuća. Između njih je i cesta koja povezuje Shanghai sa središnjom Kinom, svjetsko čudo. Uključuje i najviši most na svijetu. Petsto metara iznad doline. Ispod njega bi stao Empire State Building. Raketom su morali ispaliti prvo uže s jedne litice na drugu. Od sto najviših mostova na svijetu, u Kini ih je šezdeset. I nisu samo najviši nego i najduži. I svi su izgrađeni u zadnjih dvadeset godina. Kinezi slažu timove od radnika koji su odrastali zajedno. U opasnim je poslovima najvažnija komunikacija.

Ručamo u poslovnoj četvrti Bund, ali i tu toaleti smrde. Izgleda kao luna park za odrasle. Uokolo nepregledni, dramatični, futuristički neboderi nikli u zadnjih dvadeset godina. Svaki tjedan u Shanghai se doseli deset tisuća ljudi.

Poslije ručka predviđeno je gledanje pandi u zoološkome vrtu. Dugo se vozimo, dugo čekamo na ulazu, dugo hodamo do staklene kutije u kojoj borave dvije autistične pande. Jedna sjedi ispod gole grane. Druga se ritmički njiše na goloj grani. Još jedna prijevara. Zoološki vrt je i botanički. Puno je zanimljivija hortikultura od kaveza. Na jezeru plove labudovi. Crni ganjaju bijele. Jednoga bijelog okruže pet crnih. Grizu. Postaje mi jasno otkud im crno bijeli labudovi. Čuje se tiha glazba. Labuđe jezero. Klasika me oživi. Dosta mi je kineskoga kreštanja. Bijeli se tigar skriva u hladu. Lav se razvalio na vrućem betonu. Kineski tigar samo mirno gleda. Trava je gusta i kratka. Pod širokom krošnjom plastične klupe koje izdaleka izgledaju kao drvene na kovano željeznoj konstrukciji. Stvarno su majstori u lažiranju. Na ovome mjestu po ničemu se ne bi reklo da smo u Kini. Jedna djevojčica izvodi zvijezdu na travi. Jedan tata se utrkuje sa svojim četverogodišnjakom. Nekoliko tata guraju kolica. Dok se grupa ponovo skupi, prođe dan. Hvala Bogu da se nisam prijavila još i za cirkus. Ne idem ni na večeru. Tako malo treba za sreću. Odmor i mir od stalnoga rasporeda.