Jezero Inle

Jezero Inle je nakon Bagana druga najposjećenija turistička destinacija u Mianmaru. Kao i u Baganu, ulaznica se plaća već kod ulaska u područje jezera. Nedavno je cijena podignuta s pet na deset dolara, ali može i deset eura, ovdje dolar i euro isto vrijede. Jezero je svjetski poznato po svojim jedinstvenim plutajućim vrtovima i ribarima koji veslaju jednom nogom. No, pokrajina Shan svjetski je poznata još po nečemu, po Zlatnom trokutu, zabranjenoj zoni gdje se živi od uzgoja opijumskog maka. Trokut se od jezera proteže preko granice u Laos i Tajland. U Mianmaru se mak uzgaja na gotovo 90.000 hektara, što ga čini najvećim proizvođačem opijuma nakon Afganistana. Prije petnaest godina, pod pritiskom UN-a, ondašnja je hunta obećala da će do 2014. iskorijeniti uzgoj maka. Što se naravno nije dogodilo jer im je to bio jedan od glavnih izvora bogaćenja. Naprotiv, u zadnjih osam godina proizvodnja se udvostručila. Današnja vlast opet pokušava iskorijeniti proizvodnju, ali politička volja nije dovoljna. U Mianmaru od toga živi 300.000 seoskih domaćinstava. Uzgoj maka petnaest je puta unosniji od uzgoja riže i vlada teško uspijeva nagovoriti seljake da počnu uzgajati druge kulture. U novinama se svakodnevno mogu čitati propagandni članci o poljima zasijanim drugim kulturama, ali s druge strane, zbog naglog rasta broja heroinskih ovisnika u Kini, narko moćnici financiraju navodnjavanje, umjetno gnojenje i zaštitu pesticidima, tako da se prinos na postojećim poljima drastično povećao. Nasilno uništavanje usjeva nije se pokazalo uspješnim. Opsadno stanje i stalni oružani sukobi regularne vojske i privatnih vojski narko kraljeva, seljacima koji se okušaju u drugim kulturama jako otežava izlazak na slobodno tržište. Time su mnoga domaćinstva dovedena do ruba gladi. Kao i svugdje, gdje god se sukobljavaju interesi moćnika i bogatih, narod strada.

Jezero je drugo po veličini u Mianmaru i 70.000 ljudi koji žive oko njega ne brine brigu ostatka Zlatnog trokuta. Poljoprivreda, ribarstvo i turizam pružaju sigurnost i otvaraju mogućnosti.

Iz šume uskačemo u dugi čamac koji će nas uskim kanalima kroz beskrajne plutajuće vrtove odvesti do jezera. Zbog vrtova, površina jezera stalno se smanjuje i danas je za trećinu manja nego prije pedeset godina. Bogato jezero privlači sve više siromašnih seljaka s planina koji podižu nove i nove plutajuće vrtove. Od trava i mulja skupljenih iz dubljih dijelova jezera grade splavi duge pedesetak i široke jedan metar. Splav u plićem dijelu jezera bambusima usidre o dno. Kako se vodostaj diže i spušta u kišnom i sušnom razdoblju, tako se i vrtovi dižu i spuštaju. Nikad ne poplave, nikad ne presuše. Uz ovdašnju blagu i sunčanu klimu vrtovi nemaju godišnjih doba, rađaju cijelu godinu. Na jezeru je najveća plantaža rajčica u Mianmaru, svakog se dana, tokom cijele godine, ručno ubere pedeset tona rajčica.

U kanalima kroz vrtove voda je mutna, ali otvoreno jezero je plavo i voda je bistra. Površinom jure dugi bučni motorni čamci vozeći turiste od sela do sela ili do pučine s ribarima koji su ovdje posebna atrakcija. Na svom uskom čamcu ribari jednom nogom stoje na samom rubu krme dok drugom nogom veslaju. Zbog trava koje rastu po površini i ispod same površine, ribar nema dobru preglednost ako u čamcu sjedi, zato su razvili jedinstvenu tehniku nožnog veslanja dok stoje. Ovu tehniku, gdje se veslači kao balerine vrte na jednoj nozi, koriste samo muškarci, žene veslaju čučeći ili sjedeći prekriženih nogu na krmi. Najčešći ulov od kojeg ribari preživljavaju je riba nalik našem šaranu. To je i osnova lokalne gastronomske ponude, uz neizbježnu rižu, naravno.

Na jezeru nemamo lokalnog vodiča kao inače, vozač čamca vozi nas po svom izboru. Nema tu rizika, to radi svakodnevno, kao svi vodiči, vodi turiste u dućane gdje dobije najveću proviziju. Nekoliko je rukotvorina po kojima je jezero poznato: suncobrani, lotosova svila, cigare i srebro. U vozačevim smo rukama, nemoguće je to izbjeći.

Sva su sela nad vodom. Kuće su sojenice na stupovima od tikovine, najčešće ispletene od bambusa. Imaju vodovod i struju, ali nemaju kanalizaciju. Nema cesta, kao u Veneciji, i kod susjeda morate u čamcu. Voda je mutna, no to nikome ne smeta, u njoj peru rublje i suđe. Prolazimo pored cijele obitelji koja se nasapunana kupa u kanalu. Pred kućama se na bambusovim ogradama suši rublje. Ili ga često peru ili se teško suši, jer ga gotovo svaka kuća ima. U prvom selu vozač nas vodi u radionicu srebrnog nakita. Na ulazu je improvizirana radionica gdje mladi dečki glume da izrađuju nakit. Predstava za turiste naučena od Kineza. Iza minijaturne radionice ogroman je dućan s nakitom. Najviše je nakita s ugrađenim umjetnim safirima. Lijepi bezvrijedni plavi kamen diže cijenu nakita i donese najveću zaradu. Ogrlice, narukvice, naušnice, prstenje, … Možda je srebro čisto, ali dizajn je užasan. Odlučio sam kupiti žensku narukvicu, ali ni nakon tri kruga oko prepunih vitrina ništa mi nije privuklo pažnju. Na kraju ipak kupim snop od desetak tankih narukvica, koje isprepletene diskretno različito svjetlucaju na svjetlu. Nadam se samo da mjera nije po sitnim burmanskim ručicama.

U drugom selu je predionica svile od lotosa. Na ulazu dvije djevojke demonstriraju postupak dobivanje svile. Stabljika lotosa prelomi se svakih nekoliko centimetra i odvajanjem izvlači desetak niti tanjih od paučine. Niti iz nekoliko prijeloma rolaju se zajedno u konac debljine jednog milimetra. I tako centimetar po centimetar, par metara dnevno. U mjesec dana jedna osoba proizvede 100 metara konca. Platno od lotosove svile je grubo, više naliči na platno od konoplje nego na pravu svilu, ali zbog intenzivnog ručnog rada budisti lotosovu svilu posebno cijene pa je lokalno stanovništvo koristi samo za oblačenje kipića Bude i ukrašavanje svetih slika. No, dolaskom turista, došla je i nova religija, turizam. Za novac se sada svaki vjernik-turist može ogrnuti lotosovom svilom.

Slijedi radionica u kojoj ručno izrađuju suncobrane. Čak i papir ručno izrađuju. Kora murve se prokuha, čekićem usitni, izlije u veliko sito-kalup s vodom, ravnomjerno razvuče, dodaju latice za ukras, sito se podigne da se voda iscijedi te se pusti na suncu da se osuši. Dobije se papir koji u sebi ima cvjetne latice.

Na putu za Nyaungshwe, najveće mjesto na jezeru, naš lađar u svom ustaljenom itineraru ima još i radionicu burmanskih cigara. Po okolnim selima ima puno pravih radionica cigara, ali mi posjećujemo jednu turističku. Radionicu vodi starija gospođa, a mlade djevojke sjedeći na tlu motaju cigare. Pred sobom u košari imaju mješavinu koju zapanjujućom brzinom zamotaju u zeleni list. Cigare su svih mogućih dimenzija, kratke, duge, tanke, debele. Kraj oko jezera poznat je po aromatičnim cigarama koje se prodaju po cijelom Mianmaru. U mješavinu, u kojoj ponekad ima najmanje duhana, stavlja se anis, sušena banana i ananas, smeđi šećer, tamarind, med i druge mirodije. Šefica dućana nam nudi da probamo cigaru s okusom viskija. Djevojke dnevno smotaju do tisuću cigara za plaću od nekoliko dolara, a šefica nam prodaje paketić od deset komada za jedan dolar.

Nyaungshwe je kapija u čarobni svijet jezera Inle. Na kopnu je, s jezerom je povezan dugim kanalom. Svi ljudi i roba koji idu na jezero prođu tim kanalom. Gradić je kaotičan i prljav. Puno je gradilišta, grade se uglavnom hoteli. Osim bogatih koji borave u luksuznim resortima na samom jezeru, svi turisti koji posjete jezero prespavaju ovdje. Postojeći hoteli su nedovoljni, loši i skupi, pa strani investitori u sprezi s lokalnim moćnicima grade nove. To je možda dobro za turiste i malobrojne koji misle da će se turizmom obogatiti, ali nije za jezero. Ravnoteža poljoprivrede, ribarstva i obrta već je načeta. Cijena koju turist može platiti u nesrazmjeru je s mogućnostima lokalnog stanovništva. Ljudi su se već počeli gubiti u dvostrukim vrijednostima. Resursi koje turist potroši deseterostruki su u odnosu na seljake i ribare. Jezero je na rubu zagađenosti, oksigenacija je nedovoljna. Zbog velike potražnje razmišlja se o uzgoju brzo rastućih neautohtonih riba koje će na kraju ugroziti život u jezeru. Samo održivost seljaka i ribara nestaje pod pritiskom nekontroliranog turizma. Uravnoteženi čarobni svijet podijeliti će se na bogate i siromašne i prihvatiti tuđu mjeru za sreću. Plutajući vrtovi, jednonožni veslači, mirišljive cigare, lotosova svila i srebrni nakit na pladnju su turističke gozbe, bespomoćni objekti nezasitnih subjekata. Pitanje je vremena kada će ribar balerina postati glumac. Hoće li biti sretniji kada bude mrežom umjesto riba lovio napojnice?