Yangon

Doputovali smo kasno popodne, čim smo se smjestili prošetali smo gradom. Hotel Chan Myaye u samom je centru, na par stotina metara od Sule Paye, odavde se cijeli donji grad iz kolonijalnog doba može obići pješice. Šest milijunski Yangon je najveći grad Mianmara, a do nedavno bio je i glavni grad. Vojna hunta je, iz samo njima poznatih razloga, odlučila glavni grad preseliti na poljanu 300 kilometara sjeverno, gdje su započeli graditi novi grad. Naypyidaw, u prijevodu Kraljevski Grad, trebao je biti gotov 2012., ali danas, iako ima gotovo milijun stanovnika, još je uvijek veliko gradilište. Inače, u koji god veći grad u Mianmaru odete, postoji velika šansa da je taj nekad, u povijesti Burme, bio glavni grad.

Kao u većini velikih gradova jugoistočne Azije, u starom dijelu Yangona vlada neopisiva gužva. Svaki je centimetar asfalta zauzet. Ceste su zakrčene automobilima, pločnici ljudima, a između njih, pola na kolniku, pola na pločniku, tisuće je uličnih štandova. Supermarketi kakve mi poznajemo su rijetki, ni Prada, ni McDonald’s ne stanuju ovdje, nude se samo izvorni prizori zemlje vjerne starim tradicijama, sa svim prednostima i manama koje to donosi. Bankomata nema, naši mobiteli ne rade, ali zato za deset dolara možete dobiti dobru dvosatnu masažu. Bosonoga djeca ne trče za vama da bi isprosila koji novčić, već da se rukuju s vama i već slijedećeg trena odjure smijući se na glas. Žene su sitne, ali lijepe. Uređene i našminkane thanakom, više ih je u trapericama nego li muškaraca, oni su uglavnom u longyiju, ali ima i mladeži s narančasto obojanom kosom odjevenih u Justin Bieber stilu. Kako pravoj budističkoj zemlji dolikuje, na ulici ima dosta redovnika. Svi su svježe obrijanih glava, omotani u tunike i s japankama na nogama. Redovnice su odjenute u roza, a redovnici u purpurnu boju. Zamišljao sam ih da prose hranu, a zapravo svi žure kao da trče za poslom. Jedan stari redovnik s Lenon naočalama o golo rame ima obješenu IBM torbu s laptopom.

Nevjerojatan je sklad nereda koji vlada među uličnim štandovima. Kao kad Murtić na platno baca boje s tri metra udaljenosti. Voće, povrće, trenirke, mobiteli, cvijeće, japanke, ražnjići, prezervativi, sušena riba, praćke, noodlsi sa škampima, češljevi i sve ostalo što vam može pasti na pamet, a i ono što vam nikad ne bi palo na pamet, izmjenjuju se jedno preko drugog po nekom tajnom redoslijedu. Onaj koji nema stolić, robu izlaže na kartonskoj kutiji, a tko nema kartonsku kutiju robu izlaže na listu banane, za što mu je na podu potrebno malo centimetara. Ako sjednete popiti čaj ili pojesti rižu na jedan od sto načina, stol će vam biti na kolniku, a jureći automobili prolaziti će vam na deset centimetara. Pri tome sjedite na minijaturnim stoličicama, kao da je Yangon opljačkao sve svjetske dječje vrtiće. Ako se zaustavite kupiti banane, autobus će se očešati o vaš ruksak, jer nije predviđeno da banane kupuje netko s ruksakom na leđima. Jedino upitno u toj rapsodiji boja, mirisa, zvukova i okusa je higijena.

Pročelja zgrada su ružna, načičkana klima uređajima, satelitskim antenama i improviziranim zaštitnim rešetkama na prozorima i balkonima sve do zadnjega kata. Nekad žarko obojana, sada su crna od vlage i pljesni. Vlažno je cijele godine. Prozori i vrata izrađeni su od tikovine, ništa drugo ne bi izdržalo tu vlagu. Dobro je da tikovina ovdje raste kao korov, Mianmar je najveći izvoznik u svijetu. Pločnici su poflekani mrljama boje krvi, kao da se noću gradom odvijaju ulične borbe kataklizmičkih razmjera. Srećom, nije krv već ispljuvci žvakača betela. Gotovo svi muškarci žvaču betel. Prodavači paketiće za žvakanje pripreme pred vama, na ulici. U jedan list betela stave zdrobljene sjemenke areta palme i malo gašenog vapna. Kao kod nas pušenje, uživanje ove kombinacije stvara ovisnost. I jednako je kancerogena. Sažvakane sjemenke areta palme s pljuvačkom stvaraju krvavo crvenu smjesu koju žvakači bez pardona ispljunu na pod. Ako nešto upitate taksistu koji vas vozi, najčešće vam ne može odgovoriti jer su mu usta puna. Tada otvori prozor, ispljune sadržaj na cestu ili automobil u prolazu, okrene se prema vama i nakesi od uha do uha, pokazujući crvene zube kao Drakula nakon što se napio krvi.

Ipak, pored svih sličnosti, Yangon se po nečemu razlikuje od drugih azijskih gradova. U gradu nema motora i skutera. Nema službenog objašnjenja, ali govori se da je jedan motociklist nekom generalu ogrebao auto, pa su 2010. zabranili sve što ide na dva kotača. Rezultat toga je neopisiva gužva. Zadnjih godina kupuje se sve više novih automobila, iako su ovdje automobili najskuplji na svijetu. Na cesti ima sve manje starih krntija, a neobično je puno, čak i za naše prilike, luksuznih automobila, naročito velikih SUV-ova. Da bi se riješili starih krntija, koje su opasnost u prometu, država je upravo objavila da će uvesti subvencije za sve koje predaju sam-svoj-majstor vozila ručne izrade. Nekada se u Mianmaru vozilo po lijevoj strani, ali i to je hunta preko noći promijenila. Sada se vozi po desnoj, ali sva vozila imaju volan s desne strane. Neobjašnjivo je jedino zašto se i nova vozila kupuju s volanom na desnoj strani. Da bi shvatili ozbiljnost problema trebate sjediti na suvozačevom mjestu kada vaš vozač na otvorenoj cesti krene pretjecati autobus. Drugi ozbiljni problem tih vozila je što autobusi imaju vrata s lijeve strane, pa iz autobusa istupate direktno nasred prometne ceste. Neki snalažljivi vlasnici lokalnih autobusa, skinuli su vrata s lijeve strane, zatvorili otvor daskama, a vrata prebacili s desne strane u otvor koji su izrezali u jednom od prozora.

Druga neobičnost Yangona je što nema noćnog života, tako karakterističnog za ostale azijske velegrade. Već par sati nakon zalaska sunca ulice opuste, kako od automobila, tako i od pješaka. Zbog štednje, rasvjeta je oskudna, a neke ulice u potpunom su mraku. Jedini koji se po tom mraku smucaju su čistači koji čiste tone smeća zaostale za uličnim prodavačima.

Ako poželite najbolji roštilj, treba prošetati do Kineske četvrti zapadno od Sule Paye, od 18. do 24. ulice. I masaža je tamo najbolja. Probali smo, četiri na četiri, na podu, u tapeciranom sobičku koji više nalikuje na sobu za otrežnjenje u kakvoj psihijatrijskoj bolnici. Mlade Burmanke dobro su obavile posao. Ali dobro nije ono što vi zamišljate. Dobro znači dva sata gnječenja laktom i koljenom uz povremeno gaženje nogama. Ušli smo ukočeni od cjelodnevnog leta, a u mrak smo izašli razmrdani klecajućih koljena.

U Mianmaru se možete osjećati sigurno. Kao nigdje na svijetu, usred noći možete šetati neosvijetljenom ulicom usred Kineske četvrti. U šetnji će vas tek povremeno trgnuti melodičan “Mingalaba”, izgovoren iz mraka od reda bijelih zubi koje ugledate tek nakon što su progovorili. Odgovorite “Mingalaba” i nastavite sigurno, nesvjesni da vas noću ipak vreba neočekivana opasnost. Na pločniku, u mraku, između crvenih ispljuvaka, tu i tamo nedostaje poneki šaht, otvoreni mračni bezdan u koji lako možete upasti.