Hramovi Bagana

Da je Bagan najpoznatija arheološka i turistička destinacija u Mianmaru vidjelo se već iz aviona. Uz istočnu obalu burmanske žile kucavice, rijeke Ayeyarwady, u krugu od sedam-osam kilometara, između stabala strši nebrojeno šiljatih vrhova budističkih svetih građevina. U doba najveće moći Kraljevine Pagan, u 13. stoljeću, prije invazije Mongola i Kublaj Kana, ovdje je živjelo 100.000 ljudi. U 200 godina, nekoliko je generacija ambicioznih vladara ovdje izgradilo više od 12.000 hramova, stupa i samostana. Danas je oko Bagana samo nekoliko manjih sela u kojima seljaci sada žive od turizma, a od 12.000 građevina, u ovom trusnom području potrese je preživjelo oko 2000.

Pogledati Bagan u jednom danu je moguće, nerijetki su turisti koji iz Tajlanda ili Kambodže dolete tu na jednodnevni izlet. Međutim, za doživjeti veličanstvenost Bagana potrebno je nekoliko dana, ne zato što treba pogledati svih 2000 hramova, i tako su vam, nakon prvih pet, svi isti, već je to pitanje ravnoteže. U Mianmaru stalno imate osjećaj da ljudi žive u nekoj posebnoj unutrašnjoj ravnoteži, ako već ne možemo postići tu ravnotežu, ovo je pravo mjesto da bar pokušamo slijediti njihov uravnoteženi ritam.

Za razgledavanje postoje dva prava načina, prvi je biciklima po putovima koje su se kao paukova mreža ispleli oko hramova, a drugi je da unajmite kočiju koja će vas voziti od hrama do hrama. Promjer od oko sedam kilometara ne izgleda puno, ali ipak je to 50 kvadratnih kilometara, a sunce nemilosrdno prži i usred zime. Bez obzira na sve, varijanta s konjskom zapregom učini nam se previše penzionerska, osim toga, tu je Morana i njezin san o vožnji biciklom među hramovima Bagana. Doduše, ne zna voziti bicikl, ali san je san i pomoći ćemo joj da ga ostvari.

Da ne bi nasumce lutali među hramovima i na kraju preskočili one najzanimljivije, unajmimo lokalnog vodiča. Vodič je neobično tamnoput za Burmanca, više liči na Indijca. Engleski mu je prilično razumljiv iako je specijalizirao talijanski. To smo cijenili tek sutradan, kada nam je došao vodič kojeg ni pola nismo razumjeli. Bicikli su novi, otraga imaju čak i pomoćni sic. Iz New Bagana, gdje smo smješteni, krenemo prometnom asfaltiranom cestom prema četiri kilometara udaljenom Old Baganu. Emini se na vjetru bijeli šal vijori kao Grace Kelly u kabrioletu. Morana grčevito stišće volan kao da drži neukrotivog bika za rogove, zuri u prednji kotač i moli boga da je ne prođe neki autobus. Anita nije sanjala bicikle pa nju vozi Gruba na pomoćnom sicu. Gruba je lukav, s izgovorom da mora voziti Anitu, unajmio je električni bicikl. I mi bi električni.

Kod Old Bagana skrećemo s asfalta u pijesak. Tu se odmah pokaže da romantična vožnja iz snova i nije tako romantična. Na izbrazdanim pješčanim stazama bicikl nerijetko ode svojim putem, pa često završimo off-road, u polje. Kod prvog hrama učimo prvu lekciju u razumijevanju Bagana. Pokušavano shvatiti razlike između pagode, stupe, phaye, pahto, zedi i ku. Pagode i stupe nisu burmanske riječi, ali se zbog turista najčešće koriste. Nakon lekcije stvorio sam si pojednostavljenu sliku koja mi pomaže u razumijevanju daljnjih priča. Sve građevine mogu se podijeliti u dvije osnovne grupe, u one koje imaju obilježje spomenika, odnosno nemaju unutarnjih prostorija i one koje imaju obilježje zgrade, odnosno u njih se može ući i meditirati. Ove prve su stupe, ovdje ih zovu zedi. Pahto su hramovi u koje se može ući. Oni stariji imaju jedan ulaz, a noviji četiri ulaza, na svakoj strani svijeta po jedan. Unutrašnjost je jednostavna, asketski uređena, jer Theravada budizam, koji se u ovdje prakticira, ne smatra Budu bogom, pa nema potrebe za hramovima kao posebnim mjestom štovanja, već samo za meditaciju. Unutrašnjost hramova treba svojom jednostavnošću podsjećati na špilje, koje su izvorno, u doba Bude, bila najčešća mjesta za meditaciju. Zato neki hramove zovu ‘ku’ što dolazi od riječi špilja. Pagoda ili burmanski Phaya se koristi u različitim kontekstima, ali najčešće označava svetište u kojem dominira stupa ili pahto. Posebne su svete i posjećene pagode čije stupe i pahto imaju komoru s relikvijama Bude.

Prvi hram je monumentalni Thatbyinnyu Phaya, najviši u Baganu. Hram ima sedam terasa s pogledom na cijelu dolinu. Pred njim nas dočeka skupina djece koja prodaju razglednice. Djeca koja trče za turistima i pokušavaju im nešto prodati rijetka su pojava u Mianmaru. Osim u Baganu. Ovdje turizam polako poprima ružne osobine ostatka svijeta. Traže 2000 kyata, 10 kuna, za komplet od deset razglednica. Ispočetka ne obraćamo pažnju na njih, ali djeca su simpatična. Nasmijana lica koja su posao pretvorila u zabavu. ‘Možete pregovarati sa mnom’ kaže jedna djevojčica Emini kroz smijeh. Pregovarati ćemo kada završimo posjet, odgovori joj Emina. Dogovor je dogovor, pratili su nas dok nismo završili posjet. Uskim stepenicama u debelom zidu hrama penjemo se na prvu terasu. ‘Atento a la testa’ govori mi dječačić koji me prati u stopu. Na kraju, svi kupimo razglednice, Emina po 1000, mi ostali po 2000, nama nisu obećali pregovaranje.

Nedaleko od Thatbyinnyu Paye nalazi se nezaobilazna Ananda Phaya, najljepša u Baganu. Kažu, ako nju ne vidiš, ne možeš reći da si bio u Baganu. Sama riječ Anand na sanskrtu znači “veoma lijepo”. Legenda kaže da je kralj Kyanzittha nakon završetka gradnje pogubio arhitekte, da ljepota Anada Paye ostane jedinstvena. Kompleks je okružen velikim zidom s četiri zasvođena ulaza. Svuda uokolo, na uglovima, na krovu, po terasama, pagodu čuvaju mitski Chinthe lavovi. Hram ima četiri ulaza koji vode u svečane prostorije u kojima, okrenuti na četiri strane svijeta, stoje kipovi zadnjih Buda. Kipovi su od tikovine, 10 metara visoki, obloženi zlatnim listićima, svaki pokazuje drugu mudru. Pred prostorijama bdiju po dvije Deva čuvarice budizma. Prostorije su međusobno, u krug, povezane visokim uskim zasvođenim hodnikom. Ovaj je hodnik namijenjen običnim vjernicima. Osim ovog postoje još dva koncentrična unutarnja hodnika. Srednji je za kraljevsku obitelj, a unutarnji za svećenike. Na zidovima je, da se izbjegne jeka, izgrađeno 1000 niša različitih veličina. Posebno smišljenim otvorima u debelim zidovima riješena je ventilacija i osvjetljenje. Dnevno svjetlo osvjetljava sva važna mjesta, tako na primjer, svjetlo iz osam izvora prolazi kroz tri sloja hrama da bi osvijetlilo lica Buda. Freske na zidovima su izblijedjele, ali su zato posebno očuvane stotine glaziranih keramičkih pločica koje po zidovima i terasama prikazuju Jataku, prethodne živote Buda. Izvan hrama velika su zvona. Prema tradiciji, drvenim maljem tri puta jako udaramo o zvono, poziv svima da se pridruže našoj sreći. ‘Thadu, thadu, thadu’, ‘To je dobro’, tri puta potvrđuje naš vodič.

Izvan Ananda Paye najveća je koncentracija prodavača suvenira u Baganu. Prilazi mi mladi Burmanac i za 200 dolara mi nudi safir veličine graška. Produžim ne pogledavši dragulj. Već nakon nekoliko koraka cijena je 150 dolara. Pogledam plavi kamen kojeg drži na dlanu. Naviknut na sumnjičave poglede, mladić izvede uobičajeni performans. Stavi safir na pod, uzme obližnji, očito za to pripremljeni kamen i svom snagom njime udari po prekrasnom svijetloplavom dragulju. Zatim ga rubom košulje ponosno obriše od kamene prašine i s osmjehom od uha do uha pokaže kako nema nikakvog oštećenja ili ogrebotine. Mianmar je poznat po svojim rudnicima dragog kamenja, burmanski rubini i safiri su brend među draguljima. Znao sam to i pripremio sam se prije dolaska ovamo. Burmanski safir dobre čistoće, prozirnosti i reza, veličine 5 milimetara ili 4 karata, koštao bi 2.000 dolara. Dok isti takav umjetni, sintetički, ovisno o vrsti brušenja košta 5 do 8 dolara. Razlika između prirodnog i umjetnog je u tome što je umjetni savršen. Savršeno čist, savršeno proziran, jednako tvrd, jednako lijep. Valjda se jedino kod dragulja savršenstvo plaća 100 puta manje. Ako je safir koji mi mladi Burmanac prodaje prirodan, onda ga prodaje 10 puta jeftinije, ako je pak umjetni, onda ga prodaje 20 puta skuplje. Dileme nema. Puno je naivnih turista koji nasjednu na performans i odu doma sa savršenim safirom, umjetnim.

Obilazak nastavimo slalomom između nebrojenih pagoda. Čim se udaljimo od Ananda Paye nestanu i turisti. Većina pagoda je zapuštena, obrasla u vegetaciju, ali zato izgledaju još tajanstvenije. Krajolik nalikuje na kulisu iz filma s Indiana Jonesom. Vozimo se među hramovima kao da tražimo onaj u kojem je tajna komora s Budinim mislima, koje će, kada se oslobode donijeti vječni mir na zemlji.

Htilominlo Phaya zadnje je izgrađeni hram iz zlatnog doba Kraljevine Pagan, Kralj Narapati Sithu sagradio ga je na mjestu gdje je sudbina odredila da postane kraljem. Stari kralj birao je nasljednika između svojih pet sinova na tradicionalni način, pomoću bijelog suncobrana. Sinove je postavio u krug i u sredinu bijeli suncobran koji je izabrao najmlađeg Narapati Sithu. Već nakon dva hrama naučili smo osnove. Kvadratni tlocrt orijentiran prema stranama svijeta, na svakoj strani jedan ulaz u sredini, iz svakog ulaza se dolazi pred jednog Budu, hodnici uokolo od Bude do Bude. Htilo Minlo Phaya ima jednu posebnost, ima dva kata, na svakom katu po četiri Bude. Unutrašnjost je asketska, ali je pročelje bogato kamenim reljefima.

Najtajnovitiji i najimpresivniji hram u dolini je Dhammayangyi Phaya. Njegova silueta dominira krajolikom veličinom i izgledom koji podsjeća na egipatske piramide. Ima povijest prave Igre prijestolja. Kralj Narathu domogao se prijestolja ubivši oca i starijeg brata. Zabrinut za svoju karmu u budućim životima odlučio je sagraditi najveći hram. Osobno je nadgledao gradnju i legenda kaže da je osobno ubijao zidare kojima je mogao gurnuti iglu između dvije cigle. Hram je gradio tri godine, ali nije ga završio jer je ubijen. Narathu je za ženu imao bivšu ženu svoga oca, indijsku princezu, koju je dao ubiti jer mu se nisu sviđali njezini hindu higijenski običaji pranja nakon nužde. Za osvetu, otac ubijene princeze poslao je samoubilački odred da smakne njenog ubojicu. Indijci su prerušeni u redovnike ušli u hram, ubili kralja i odmah nakon toga međusobno se poubijali mačevima. Zbog savršenstva gradnje hram je preživio mnogobrojne potrese bez oštećenja. U hramu ima dosta hodnika koji su zazidani, ali nisu zazidani naknadno, već za vrijeme gradnje, pa je tajna što se iza njih krije. Hram ima i tajne hodnike do kojih se dolazi spiralnim stepenicama u debelim zidovima hrama, ali taj je dio zatvoren za posjetitelje.

Sulamani Phaya ima dva kata. Drugi kat izgrađen je tako da hramu daje oblik piramide. Unutarnjim stepenicama može se doći skoro do vrha hrama, ali nažalost stepenište je zatvoreno rešetkom. Gipsani reljefi na fasadi, kao i klesani vijenci i stupovi, jedni su od ljepših u Baganu. Zidovi u hodnicima bili su oslikani lijepim freskama, ali većina tih freski naknadno je prekriveno novijim manje vrijednim freskama.

Nismo samo pohodili hramove i šuljali se po mračnim hodnicima, penjali smo se i na stupe. Najpoznatija među njima je Shwe Sandaw Pagoda. Ima pet terasa, a na zadnjoj je zvonasta stupa. Na sve četiri strane su vanjske stepenice koje vode do svih terasa, pa Hram podsjeća na Maya piramidu. S druge terase u srce stupe vodi tunel kojeg su neki drevni pljačkaši iskopali tražeći blago i relikvije. Gledano iz daljine, stepenice izgledaju normalno, međutim kada se popnete shvatite koliko su strme. Definitivno nije za one koji se boje visine.

Nezaobilazna turistička atrakcija u Baganu je gledanje zalaska sunca sa terasa nekog od hramova. Do nedavno se moglo na sve hramove, ali sada je to ograničeno samo na nekoliko najvećih. Predvečer konvoji turističkih autobusa zakrče sve livade oko njih. Za uhvatiti dobro mjesto na nekoj od terasa ljudi dolaze po nekoliko sati prije zalaska. Dok čekaju, troše na suvenire, a vodiči ubiru proviziju. Mi imamo drugi plan, vodič nas vodi na manje poznate stupe. Neke su od njih otvorene, a za neke su lukavi vodiči nabavili ključeve lokota koji zatvaraju stepeništa na terase. Toliko ih je, da svaki snalažljivi vodič može imati svoju. Kada se nebo počelo bojati bojama zalaska, već smo bili na stupi. Nije bilo turista, ali na terasi su nas dočekali prodavač pješčanih slika i prodavačica lakiranih kutijica. Krajolik se naglo promijenio, cigle na okolnim pagodama su se zažarile. Nijemo smo promatrali kako se sunce gasi utapajući se u moru vlage na obzorju.

Na kraju dvodnevnog pedaliranja i bosonogog obilaska ciglenih divova, pored mnogih misterija Burme, suočio sam se s još jednim, dan-danas nerazjašnjenim: kako Burmanci, iako posvuda hodaju bosi, nemaju crne tabane?