Zwegabin

Zwegabin je brdo 10 km južno od Pha Ana na čijem je vrhu, na rubu litice visoke 750 metara, budistički samostan. Prolazimo kroz veliki zlatni portal koji označava ulaz u svetište. Od ulaza od podnožja brda vodi dugačka aleja. U poljima s obje strane, na kamenim postoljima sjede tisuće bijelih kipova Buda u zlatnoj tunici. Već se u podnožju vidi da je ova planina posebna. Namjera nam je ostaviti motore u podnožju i prespavati na brdu kod redovnika u samostanu. Od svih zalazaka sunca koji nas u Burmi očekuju, tu je onaj koji se ne smije propustiti. U maloj kućici prepunoj ogromnih zvučnika dočekuje nas stari redovnik u standardnoj purpurnoj tunici. Široki osmjeh otkriva da je  strastveni žvakač, zubi su mu tamno crveni, što je dosta neuobičajeno za budističke redovnike. Svakom na ruci zaveže narukvicu ispletenu iz nekoliko narančastih vunenih niti. Njemu ostavljamo kacige, a motore smještamo u susjednu kućicu. Nema problema, sve će nam pričuvati, ali kaže da je ‘goverment’ od nedavno zabranio spavanje u samostanu. To nas nije previše uznemirilo, ali za svaki slučaj ipak dogovaramo sa sinom od gazde hotela, koji vozi Moranu, da ćemo ga mobitelom pozvati ako nas potjeraju s brda.

Privučeni nekom nevidljivom silom krenemo odmah, bez pripreme, bez priče, bez razmišljanja. A trebalo je, pripremiti se, razmisliti. Već nakon stotinjak metra shvatimo da to neće biti obična šetnja planinom. Put je dobro uređen, tisuće kamenih stepenica vodi ka vrhu. Tisuće stepenica različite visine i širine. Neke visoke 10 centimetara, neke 40, izmjenjuju se neočekivano, bez obavijesti. Nikako ne možeš uhvatiti ritam, o svakoj moraš razmišljati. Očekuje nas naporan uspon. Srećom, vegetacija je bujna, većinom smo u hladu, ali svejedno je pakleno vruće. Znoj curi, skidamo sa sebe sve što se skinuti može.

Do vrha dva su odmorišta. Na prvom Morana kupuje čokoladice i njima nahrani dva psa koji izgledaju kao da danima nisu ništa jeli. Anita je uhvatila zalet i produžava dalje sama. Emina je najprije mislila ponijeti “Miki Maus” torbu, ali se predomislila i uprtila je putni ruksak, pa se sad pod njim malo uspuhala. Gruba ima štapove za hodanje, profesionalne, na rasklapanje, pravda se da ga muče koljena, ali svejedno malo podsjeća na penziće koji šeću po Gorskom kotaru.

Do pola puta potrošiš svu svoju redovnu energiju. Za drugu polovinu valja unutar sebe potražiti alternativne izvore. Prije svega u snazi volje i duha. Kad zavirim u sebe u potrazi za snagom koja će me dovesti do vrha, kamene blokove više ne vidim kao stepenice već kao priče. Svaka stepenica jedna priča, ispričana od bosih nogu vjernika, nasmijanog muškarca u suknji ili žene pažljivo našminkanih obraza thanakom. Iz tih priča odjednom shvatim zašto je ta pagoda, to mjesto molitve, upravo tu, na toj litici nad cijelom dolinom. Tu se oni stapaju sa svijetom, onako kako dominiraju prirodom, ponizno, mukotrpno i savjesno usprkos siromaštvu.

Anita nas čeka pri vrhu. Tu zastanemo da popijemo zadnje kapi vode i uhvatimo dah, iako je to teško jer ga pogled na dolinu oduzima. Nakon odmora ušećemo u samostan kao da je uspinjanje bila obična šetnja. Na ulazu u samostan dva policajca u suknjama, bez uniforme, jedan mete dvorište, drugi farba žuti zid. Odmah nas pitaju mislimo li spavati u samostanu. Neeeee, odgovaramo svi u isti glas. Samostan je mali. Na najvišem platou je zlatna stupa velika petnaestak metara, pored nje niska je zgrada u kojoj se redovnici mole. Tu je i veliki gong kojim se oglašava vrijeme molitve. Na nižem platou, na samom rubu litice još je jedna mala zlatna stupa, oko nje je nova inox ograda. Nema više fotografiranja iznad provalije. Na istom platou je spavaonica za redovnike i barake u kojima prespavaju vjernici u vrijeme velikih svečanosti. Najveća građevina u samostanu je ogromna komunikacijska antena načičkana velikim tanjurima.

Na platou nas dočeka mladi par Nijemaca. Nema spavanja, vele nam umjesto pozdrava, zabranio ‘govrment’. Srediti ćemo to, kaže Gruba, stigli su Balkanci. Računao je na glavnog redovnika kojeg je upoznao prošle godine, međutim, njega više nema, dobio je prekomandu. Novi glavni nema ništa protiv, ali se moramo dogovoriti s policajcima. Počinje taktička igra. Policajci povremeno, kao slučajno, prolaze pored nas, no mi se pravimo nezainteresirani i ništa ne pitamo. Na kraju se pojave u besprijekorno ispeglanoj policijskoj uniformi da nas obavijeste kako je vrijeme da krenemo, inače će nas noć uhvatiti po putu. Počinju pregovori, uglavnom rukama, oni izgovore pokoju riječ na nerazumljivom engleskom, a Gruba pokoju riječ na nerazumljivom burmanskom. I dosadni majmuni na klupicama uokolo navijaju za nas, imati će od koga krasti hranu. Naposljetku dogovorimo kompromisno rješenje, možemo prespavati, ali moramo krenuti u osvit zore, da nas netko ujutro ne zatekne u samostanu. Obećamo i donaciju. Policajci odlaze, a Lena i Rajan se ne mogu načuditi kako smo to uspjeli, očito je pregovaranje s policijom nepoznat pojam u njemačkoj disciplini.

Konačno se možemo opustiti. Jedini smo posjetitelji. Ispred zlatne stupe, nepomičan kao kip, u potpunoj tišini meditira glavni redovnik. Na platou vlada nestvarni mir. Nitko se ne usudi remetiti ga, malo pričamo, uglavnom šapatom, čuju se samo zvončići s vrha stupe čija tiha melodija zaustavlja vrijeme. I mi se, svatko na svoj način, predajemo miru na ovom čarobnom mjestu. Sjedimo na rubu litice, opčinjeni pogledom na dolinu okupanu zalazećim suncem. Bose noge na toplom betonu slave uspjeh tisuća stepenica. Ovdje hodočasnici i redovnici već dva tisućljeća u meditaciji pronalaze svoj mir i to se osjeti, kao da se taj tisućljetni mir nataložio u okolnim stijenama.

Nakon meditacije redovnik nam pripremi ležajeve za noć. U istoj prostoriji u kojoj on spava, na drvenom podu rasprostre tanke pletene prostirke i na njih svakom stavi jastuk i jednu deku. Ja sam ponio vreću za spavanje, pa deku iskoristim ispod sebe, nije mnogo, ali bolje je od milimetarske prostirke. Prije spavanja pripremi nam čaj da se malo ugrijemo i s nama podijeli keksiće koje je ostavila neka prethodna grupa putnika. Mi mu ostavimo naše keksiće da ih podijeli sa slijedećom grupom. Obuću koju smo ostavili pred vratima unesemo unutra da je majmuni ne ukradu. U Yangonu sam za suvenire kupio dvije lijepe izrezbarene praćke iz sandalovine. Posudim ih curama, jer za odlazak u toalet, koji je malo podalje od spavaonice, valja proći kroz čopor dosadnih majmuna. Nije potrebno gađati ih, dovoljno je da vide praćku ili čuju zvuk lastika, svi se razbježe.

Spavanje je bilo prava noćna mora. Na tvrdom podu nažuljao sam svaku koščicu. Noću se digao olujni vjetar i zahladilo je, pa je curama bilo hladno. Gruba je spavao vani na klupi. Ponio je zimsku vreću za spavanje, pa ga ni vjetar ni hladnoća nisu smetali. Kako je ležanje na tvrdom podu bilo prava muka, odlučio sam rano ustati i promatrati izlazak sunca. Sam izlazak nije se mogao vidjeti jer je bio zaklonjen policijskom kućicom i šumom iza nje, ali je svjetlo u dolini bilo posebno. Dok su okolna brda bila još u sumaglici, dolina se kupala u ljubičastom svjetlu. Jezero i svetište Kyauk Kalap, koje namjeravamo posjetiti u povratku, srebrno se ljeskalo usred doline. I majmuni su bili pospani, pratili su me, ali nisu dosađivali.

Prije polaska prikupili smo donaciju za samostan. Nesuglasje među nama nastalo je kada je trebalo skupiti donaciju za policajce. Gruba bi im donirao vrećicu mandarina, a mi novac. Na kraju smo našli kompromisno rješenje, u vrećicu s mandarinima stavili smo nešto novaca. Ispostavilo se da je diskusija bila nepotrebna, policajci nisu htjeli ništa.

Silazak je bio brz, ali za mišiće pogubniji od penjanja. Srećom, opčinjeni krajolicima koji su se pred nama otvarali, bol u tom trenutku nismo osjećali. Navečer smo u gradu vidjeli velike plakate na kojima poznati svećenici pozivaju građene da doniraju sredstava za izgradnju žičare. Možda je to dobro za onemoćale vjernike koji se sami ne mogu popeti na brdo, ali nakon izgradnje žičare Zwegabin sigurno neće biti ono što je sada. Turistički će se komercijalizirati, a ni vjernicima više neće biti mjesto hodočašća. Postati će običan vidikovac.

Pri povratku smo motorima svratili do Kyauk Kalapa. Usred okruglog umjetnog jezera mali je otočić na kojem je tridesetak metara visoka stijena. Na stijeni je načičkano desetak malih zlatnih stupa, a u stijeni je mala špilja u kojoj živi jedan redovnik. Do svetišta preko jezera vodi uski dugački most. Zbog klecanja koljena, nikome nije bilo do šetnje preko dugog mosta. Sjeli smo u obližnji tea shop i popili lapae yea. Zanimljivije je bilo gledati kako grade cestu. Nema mehanizacije, sve se radi ručno. Ručno se čekićima tuče kamenje, zatim se betonira, a kad se beton osuši preko njega liju asfalt. Katran za asfalt razbijaju sjekirama i tope ga u velikoj bačvi. Cesta se radi u dionicama od oko pedeset metara. Sve teške poslove podjednako rade muškarci i žene.

U obližnjem selu naišli smo na školu. Upali smo u razred u kojem se učilo engleski. Dok je zbunjena i zabrinuta učiteljica otrčala je po ravnatelja, Emina je na opće veselje učenika preuzela nastavu i započela s ispitivanjem. Kada se ravnatelj uvjerio da ne vršimo nikakvu imperijalističku propagandu, svi su se opet smiješili.