Osim monumentalnih građevina i ruševina, u Baganu žive i ljudi. Odlučimo i njima posvetiti pažnju iako ovdje turisti dolaze samo zbog ruševnih zdanja. Arheološko područje Bagan od 1996. godine je dio UNESCO-ve svjetske baštine. No, to nije išlo lako, trebalo je zadovoljiti stroge kriterije. Vlada je tada sve nastambe između hramova bagerima sravnila sa zemljom i ruševine prekrila pijeskom. Seljaci iz srušenih sela nastanili su se u New Baganu ili u novonastalim naseljima na rubu arheološkog područja. Život seljaka postepeno se promijenio, ipak je to najposjećenije turističko odredište u Mianmaru.

Selo na rubu zaštićenog područja veće je nego smo očekivali. I kuće su veće nego smo očekivali. Svako imanje ima veliko dvorište ograđeno visokom ogradom ispletenom od bambusa. I zidovi kuća su od ispletenog bambusa. I prozori na kućama su od ispletenog bambusa. Ima krovova od valovitog lima, ali većina je od palminog lišća. Neke kuće su na stupovima, građene kao sojenice, pola metra uzdignute nad tlom. Ovo nije monsunsko područje, ali ljeti su pljuskovi obilni, pa sve zapliva. Gotovo u svakom dvorištu je laka kočija za jednoga konja, šareno ukrašena, za prijevoz turista od hrama do hrama. U selu je neobično mirno. Vjerojatno su u ovo doba dana svi u poljima ili među pagodama s turistima. U jednom dvorištu žena iz kabla polijeva malo dijete koje se glasno smije. U susret nam ulicom dolaze kola koja vuku dva bijela grbava vola. Kola u Burmi imaju jednu osovinu s velikim kotačima. Ulice između kuća dovoljno su široke da se mogu mimoići dvoja kola.

Vodič nas vodi u dvorište u kojemu mala obitelj živi od proizvodnje rižinih noodlesa. Ispod velike nadstrešnice upravo se priprema tijesto od rižinoga brašna. U proizvodnji sudjeluju svi, od stare bake do male djece. Čak i beba u kolijevci sudjeluje tako što spava i pušta mamu da mijesi tijesto. Sve osim starog električnog mlina izgleda kao da je iz srednjega vijeka. Vjerojatno je postupak izrade isti kao i prije tisuću godina kada su nastale obližnje pagode. Odmah do nadstrešnice je kuća u kojoj obitelj stanuje. Prostor je otvoren, nema vrata, ni vanjskih, ni unutarnjih. Ne razumije se koja je funkcija prostorija, sve je izmiješano, sve je multifunkcionalno. Pored kreveta parkiran je motor. Na krevetu nema madraca. Posvuda debeli sloj prašine. Osim što su budisti i vjeruju u astrologiju, Burmanci, posebno izvan velikih gradova, vjeruju i u duhove.  Općenito ih zovu Nat, ali svaki ima svoje ime. Vjerovanje se održalo još od prije budističkog doba. Trideset i sedam je važnih duhova, sve od osoba kraljevske krvi umrlih nasilnom smrću. Sada su malo jogunasti, ako ih poštujete mogu vam pomoći i zaštiti vas, ako ih uvrijedite mogu vam nauditi. Osim ovih, vjeruju i u duhove koji su u stvarima. Nat koji čuva imanje od lopova i bolesti živi u drvu. Uz najveće drvo pored ulaza izgradili su mali oltar na kojemu je duhu uvijek ponuđena hrana, voda i cvijeće.

U selu živi vodičev stric, pa ćemo posjetiti i njih. Još jedna kuća ispletena od bambusa. Ovdje je i krevet izrađen od bambusa. Kao i u prvoj, svi prostori su otvoreni, nema vrata, nema intimnosti. Opet je sve izmiješano i porazbacano. Jedan dio kuće je uzdignut pola metra iznad tla, to je očito ‘kišni’ dio kuće. U jednom kutu su dva brusna kamena i dva komada drva thanake, to mora da je ‘kozmetički’ kutak za žene. Vodičeva sestrična, osim lica, thanakom ima namazane i sve ostale vidljive dijelove kože, uši, vrat i ruke sve do ramena. Iza kuće, ispod male nadstrešnice je kuhinja. Loži se na otvorenoj vatri, uokolo lonci crni od čađi. Pribor za jelo utaknut je u zid kuće u prorede ispletenih bambusa. Na ulazu u uzvišeni dio, odjeven u longyi, sjedi otac obitelji, vodičev stric. Pozdravlja nas naklonom, ruku sklopljenim na prsima. Pored njega, na zidu visi uniforma burmanske policije. Nema ormara, na bambusu ispod stropa obješene su vješalice na kojima je sva odjeća, izloženo kao u dućanu. Iznad ulaza u kuću obješene su tri plastične boce, simpatično izrezane i oblikovane u vaze s umjetnim cvijećem. U jugoistočnom kutu kuće visi kokos, u njemu je Nat čuvar kuće. Po kućama nema tekuće vode. Na trgu je javna česma, ali voda se zatvara u šest sati navečer i nema je do jutra. Isto je s električnom energijom, u neko doba navečer nestane i mrak proguta cijelo selo. Materijalni život sveden je na najosnovnije, ali je zato duhovni, kao da budizam nije dovoljan, pun zvijezda i Nat duhova. Nasmijana lica obitelji ničim ne odaju koliko im je život težak. Za preživjeti, na selu im je dovoljan jedan dolar dnevno, objašnjava nam vodič.

Na povratku, kao pravi turisti, odlučimo kupiti suvenire. Autohtoni suveniri u Baganu su pješčane slike i lakirane kutijice i posude. Pješčane slike prodaju se pred svakom pagodom. Autori ih rasprostru po podu i kamenčićima osiguraju da ih vjetar ne odnese. Uglavnom su to kopije freski iz okolnih hramova, ali ima i autorskih ‘umjetničkih’ djela. Tehnika nije složena, na platno se nanese akrilno lijepilo na koje se ravnomjerno ili prema crtežu pospe pijesak. Kada se lijepilo osuši pijesak se ručno boja. Cijena je do 10 dolara, ovisno koliko se dobro cjenkate.

Lakirane kutije su sasvim druga priča, tehnologija je malo kompliciranija. U Baganu je škola u kojoj se uči zanat i tvornica u kojoj se primjenjuje ista tehnika kao prije 1000 godina. Kutijica ili posuda se izrađuju od pletenih bambusovih trakica, često pomiješanih s dlakama iz konjskog repa, sve se premazuje biljnim sokom stabla thitsi pomiješanim s pepelom dobivenim paljenjem goveđih kostiju. Lak se suši tjedan dana i postepeno poprima crnu boju. Kad se osuši, polira se. Postupak se ponavlja više puta dok se ne dobije željena glatkoća i sjaj, može trajati više mjeseci. Na kraju se lakirani predmet ukrašava ugraviranim crtežima. Za posebne prilike i bogatije turiste ukrašava se zlatnim listićima.

U moru štandova sa suvenirima naiđemo na jednog u kojemu sjede dvije dugovrate žene iz plemena Kayan Lahwi ili kao ih ovdje zovu Padaung, Bakreni vratovi. Bagan nije njihovo područje, izvorno žive više prema granici s Tajlandom, ali su ih domišljati prodavači unajmili da pletu i tkaju u njihovom štandu, ne bi li tako privukli turiste k sebi. Još u doba kada su djevojčice, žene oko vrata počinju nositi spiralu koju godinama postepeno povećavaju, tako da na kraju spirala može imati i dvadeset krugova. Spirala ne produžava vrat, kako na prvi pogled izgleda, već svojom težinom od više kilograma pritišće ramena prema dolje, pa to daje dojam produženog vrata. Ovaj običaj je prvi opisao Marko Polo za vrijeme svog boravka u Aziji, a sada neke organizacije optužuju turiste da fotografiranjem podržavaju taj nehumani običaj. Istina, ali kad su već tu, kako im odoliti?

Navečer, prije večere, odlučimo se za aktivnost koja se tijekom boravka u Mianmaru pokazala standardnom, gledanje zalaska sunca. Ovaj put idemo na obalu rijeke Ayeyarwady u pagodu sa zlatnom stupom. U pagodi je velika fešta, stotine lokalaca, djece i odraslih, glasno se svađa oko podjele bijelih majica. S druge strane stupe, prema rijeci, turisti su u potrazi za idealnom fotografijom zalaska. Oko stupe nekoliko vjernika meditira kao da se oko njih ništa ne događa