Chaung Tha
MYANMAR- Putopis 14/16
More smo ostavili za kraj. Mianmarskih tisuću kilometara obale Bengalskog zaljeva gotovo su cijeli jedna beskrajna pješčana plaža. Idealno mjesto za trodnevni odmor i preslagivanje misli uzdrmanih burmanskim doživljajima. Tu ćemo ispratiti godinu, prema Grubinom planu, ležeći u sjeni palmi, promatrajući jastoge koji izlaze iz mora i sami uskaču u lonac. Za razliku od zlatnih pagoda Yangona, beskonačnih hramova Bagana i jezera Inle, mianmarske plaže turisti su tek počeli otkrivati. Za dugogodišnje vojne diktature samo je nekoliko resorta bilo otvoreno stranim turistima, kao teško pristupačni Ngapali, na čije su bijele plaže bogati mogli doći samo avionom. No, sada je samo pitanje vremena kada će ove mirne plaže prestati biti puste. Slično kao na jezeru Inle, sve više stranih investitora, najčešće kineskih, u sprezi s domaćim bogatašima, bivšim generalima, grade luksuzne hotele duž cijele obale.
Nakon sedam sati vožnje autobusom iz Yangona, pred noć stižemo u Chaung Tha, selo u kojem je resort za domaće turiste. Zapadnjački Ngwesaung je dvadeset kilometara južnije, ali Gruba kaže da je Chaung Tha bolji, u zapadnjačkom je sterilno i dosadno. Nasmiješena recepcionarka nam objašnjava u čemu se sastoji avantura. Selo nema struje, sve funkcionira na agregatima. U hotelu agregat radi samo po noći, struje nema od sedam ujutro do šest navečer. Tople vode nema uopće, ustvari hladna je mlaka, pa je ispravnije reći da hladne vode nema uopće. Interneta bi trebao biti oko recepcije, kad ima struje naravno, ali ga nema ni tada.
I večera u hotelu je avantura, pa odlučimo potražiti bolji restoran. Anita bi Internet, a mi ostali nešto slatko. Osvijetljena reklama Shwe Ya Minn obećava. Imaju Internet i palačinke u meniju. Konobarica ima skoro koliko i gostiju, dvije pričaju engleski, a ostale se smješkaju i poslužuju. Palačinke treba čekati pola sata, upozorava nas simpatična konobarica zadužena za priču. Nema problema, pet porcija. Pola sata po porciji, za pet porcija treba dva i pol sata, objašnjava konobarica i smije se na glas zajedno s nama. Odustajemo od palačinki i naručimo jastoge koji nas primame sa susjednog stola. Njih treba čekati cijeli dan, opet se glasno smije naša konobarica. Shvatili smo, naručimo jastoge za sutradan i odemo u slastičarnicu preko puta. Slastičarnica je doduše već zatvorena, kolače su već pospremili, ali kako su svugdje po selu table na kojima piše “Warmly Wecome and Take Care of Turists”, nije trebalo dugo nagovarati da je otvore. Na brzinu smo poharali sve zalihe suhih kolačića, one kremaste malo manje, tri tjedna Burme ipak nije dovoljno za takvu hrabrost.
Burmanci su ranoranioci, ne daju dugo spavati, u ranu zoru već sam na plaži. Uz tri kilometara dugu plažu nema velikih građevina. Osim hotela na samom kraju, sve ostalo su mali bungalovi među palmama tik uz plažu. Na drugom kraju, velika je stijena pretvorena u pagodu. Burmanci vole neobične stijene bojati u zlatno. Doček Nove godine sve je popunio. Sudeći po luksuznim automobilima, reklo bi se da si to mogu priuštiti samo imućni iz Yangona. Bez obzira na status, svi izgledaju ushićeno i sretno, nikome ne smeta što nema struje, što je komfor u sobama nikakav. Kao kad su, prije trideset godina, kod nas dolazili Česi i Poljaci, veselili su se moru u koju god rupu da smo ih smjestili. Zato stranci ne dolaze u Chaung Tha. Plaža, palme i more isti su kao dvadeset kilometara južnije, ali kad dobijemo malo manje komfora nego što ga imamo doma, odmah smo nezadovoljni. Kao da smo došli zbog luksuza.
Na plaži nema ležaljki, nitko se ne izležava na suncu. Djevojke u parovima šeću bose. Mladić jaše konja ofarbanog kao zebra. Dečki voze bicikle kroz vodu, stariji brat mlađeg vozi u košari. Obučeni kupači valjaju se u plićaku, muškarci u majicama, žene u viktorijanskim kostimima ili dugim pidžamama. Malo Burmanaca zna plivati, samo se najhrabriji na velikim kamionskim zračnicama otisnu malo dalje. Igra se nogomet, puštaju zmajevi, grickaju pržene ribe i kozice na štapićima, pije se kokos. Iz groteskne mirnoće na plaži frca život, poetično i nostalgično, kao da sam u Amarcordu. Ali ovo nije Fellini, ovo je manifestacija pravog života u svoj svojoj ljepoti.
Pred našim bungalovom organizirane su igre. Dečki i cure natječu se u snazi i spretnosti. Najveća je nagrada za penjanje po glatkom bambusovom stupu. Treba dohvatiti zastavicu na vrhu. Tim od četiri mladića, a stup od šest njihovih visina. Da zadatak ne bude lak, brine se sudac koji u bambus, na vrhu, povremeno ulije motorno ulje. Za zagrijavanje publike, najprije se penje nekoliko timova djevojaka. Bez ulja i s pet natjecateljki, uz gromoglasni smijeh publike nespretne djevojke prihvaćaju ulogu zabavljača i jednako uživaju u tome kao i publika. S dečkima je sasvim druga priča, zadatku pristupaju mrtvo ozbiljni, osim primamljive nagrade u pitanju je čast. Pri penjanju kao pomoć koriste jedan longy kojeg za svladavanje zadnje dvije visine omotaju oko stupa pri vrhu. Gravitacija i ulje koje se polako cijedi iz malih izbušenih rupica nepremostiva su prepreka i dečki sa stupa padaju kao trule kruške. Onako nauljeni valjaju se po pijesku i pune džepove pijeska ne bi li doskočili nemilosrdnom crnom ulju. Na kraju, bez obzira na mladost, snagu i vještinu, pobjeđuju veterani s najboljom taktikom. Kao i svugdje u svijetu, tako i na ovoj plaži, snaga klade valja, ali um caruje.
S plaže se na pučini nazire bijeli otok, Thel Phyu ili White Sand Island, što je potpuno pogrešan naziv jer otok nije bijel od pijeska već od naslaga mrtvih školjkica. Razvojem turizma otok je postao izletište, za malu naknadu starim drvenim čamcem prevesti će vas do otoka. Doduše, sve je više glisera za bogate turiste koji sporu vožnju smatraju izgubljenim vremenom. Mi nismo među njima, uskačemo u staru barkasu i čekamo. Nema reda vožnje, kreće se kad se popuni. Nedugo za nama, u čamac uskaču mladi dečki. Šminkeri, obučeni su kao Justin Bieber, šapuće mi Emina, znak da ni Burmi nema spasa. Stara barkasa crno dimi. Voditelj se razvalio po krmi i kormilari nogama. Nakon pola sata usidri se na dvadeset metara od bijelog otoka. Dok se pitamo što slijedi, šminkeri skinu cipele i obučeni skoče u vodu duboku do stražnjice. Uobičajeni način ukrcavanja i iskrcavanja, slijedimo njihov primjer. U sredini otoka, na najvišem mjestu, je zlatna pagoda. Nema iznenađenja, već smo naučili da Burmanci vole graditi zlatne pagode na svakom koraku. Ulaz u pagodu čuvaju dvije velike kraljevske kobre. Neobično za budističku pagodu, prije bi trebale čuvati neki Šivin hindu hram, ali priča iz Budina života kaže da je kraljevska kobra svojim tijelom sedam dana štitila Budhu od velike oluje dok je meditirao. Možda su tu da otočić zaštite od oluja. Oseka je. More je oko bijelog otoka razotkrilo bezbroj crnih stijena. Na našim otocima stijene koje tuče more oštre su da se na njih porežeš samo što ih gledaš, a ove su oble i glatke, kao kakvi ogromni crni oblutci na plaži za divove. Mora da kobre silinu oluja pretvaraju u milovanje valova. Međutim, ono što mjesto čini još neobičnijim i tajanstvenijim je način kako su stijene poredane, u ravnim nizovima.
Od otoka prema pučini je koraljni greben. Za ovakvu priliku još iz Hrvatske za sobom vučem peraje, masku i podvodni foto aparat. Anita i Emina se sunčaju, Morana lunja među stijenama, Gruba se sprijateljio s čuvarem otoka, a ja ganjam šarene ribe među koraljima. Nažalost, izmjena plime i oseke tako je zamutila vodu da je nemoguće fotografirati. S druge stane otoka struja je još jača i voda još mutnija pa se pridružim Grubi. Čuvar ima tri sina. Ponosan je na najstarijeg koji je za glavu viši od njega i čamcem vozi turiste na izlete. Raspituje se koliko koštaju peraje, maska i aparat. Rado bi otkupio masku i