Špilje

Dolina rijeke na čijoj je obali smješten Hpa An poznata je po karakterističnim vapnenačkim brežuljcima. Gotovo svaki taj brežuljak ima budistički hram. Neki su na vrhu brda, a neki u špiljama kojima ovi vapnenački brežuljci obiluju. Plan je iznajmljenim motorima prokrstariti dolinom i usput obići neke od tih hramova. Cure ne voze, pa nam nedostaje jedan vozač. Pokušali smo naučiti Eminu, ali obzirom da skuteri nemaju automatski već nožni mjenjač, odustali smo i nagovorili sina gazde hotela, koji će voziti Moranu.

Idemo na jug. Po zemljanim putovima prolazimo mala sela i nepregledna polja riže. Kuće u selima podignute su na stupove zbog ljetnih monsunskih kiša. U poljima pasu krave s grbom na leđima. Zbog velikih rijeka i obilja vode, riža ovdje raste i u sušnom razdoblju godine. Ovo je plodan poljoprivredni kraj i sve je obrađeno. Vidi se da su ljudi vrijedni i zemlja plodna, pa mi je nelogično da su tako siromašni. Do naše prve špilje, put nas kroz rižina polja vodi preko bezbroj malih mostića. Nenaviknuti na živu zelenu boju rižinih polja krajolik se čini nestvarnim, kao s neke druge planete.

Ulaz u špilju Saddar čuvaju dva bijela slona. Tu ostavljamo naše skutere i gazdinog sina da ih čuva, više od dosadnih majmuna, nego li od ljudi. Kao u svakom budističkom svetištu, nastavljamo bosi, ali sandale nosimo sa sobom. Od bijelih slonova strmo u srce brda vodi dugo stepenište. Na vrhu je ulaz u špilju čini dvorana veličine nogometnog igrališta u kojoj je svetište. Tu su dvije zlatne stupe, uz zidove poredano je pedesetak kipova Bude, a na okolnim stijenama zlatnim mozaicima prikazana su sveta mjesta i događaji iz života Bude. U dnu dvorane, u polumraku, izvaljen leži Buda u karakterističnom položaju naslonjen na desnu ruku. Pored njega također izvaljen, leži jedan budistički redovnik i hrče. On je zadužen za paljenje svjetla onima koji žele proći špiljom na drugu stranu planine. Za svjetlo donira se 3000 Kyata. Ne znam da li ne želimo platiti ili ne želimo buditi usnulog redovnika, ali nastavljamo u mraku. Antigajd nas je dobro pripremio, svi imamo čeone baterijske svjetiljke. Put se spušta u utrobu planine, u mraku pratimo električne kabele i ugašene neonke. Oblačimo sandale jer je put sklizak od izmeta milijuna šišmiša koji vise na stropu špilje. Špilja obiluje ogromnim stalaktitima i stalagmitima, ali svjetiljke su nam preslabe da obasjaju svu njihovu ljepotu. Nakon petnaestak minuta počinje se nazirati svjetlo izlaza. Pogled kroz izlaz oduzima dah. Između ogromnih stalagmita obasjanih suncem koje ulazi kroz rupu na stropu, izlaz se spušta u malo skrovito jezerce okruženo planinama. U jezeru nekoliko čamaca u kojima spavaju ribari. Do naših motora možemo na dva načina, jedan je povratak istim putem kroz špilju, a drugi je kroz drugu špilju čamcem ispod planine.

Povratak čamcem ispod planine ipak je primamljiviji od hodanja kroz sklisku špilju. A čini se da su i ribari to brzo shvatili pa im je unosnije voziti turiste nego li loviti ribu. Čamci su uski, dugi i teški, isklesani iz jednoga debla. Nečujno klize po površini jezerceta na kojoj se zrcale okolne planine. Čuje se samo šapat iza mojih leđa: “Ajme, što je lipo”. Ribari veslaju prema velikoj stijeni ispod koje se vidi tanki mračni procjep. Ulazimo pognutih glava. Ljeti, kada se voda u jezeru malo podigne, tu se čamcem ne može proći. Na stijenama nad ulazom, razapete su ribarske mreže kojima ribari, kad nema turista, love ribe koje kroz špilju dolaze u jezero. S druge strane, izlaz je u rižinim poljima. Planinu obilazimo uskim kanalima između rižinih polja. Riža cijelo vrijeme rasta mora biti potopljena, pa su polja okružena malim zemljanim nasipima kojima se na polju održava dubina vode od oko dvadeset centimetara. Prolazimo pored obitelji koja sadi rižu. Pognuti, do koljena u vodi, svakih 20 centimetara u mulj ubadaju busenčić od dvije-tri stabljike riže. Klima je ovdje pogodna, godišnje imaju dvije žetve. Riža je kruh monsunske Azije, jede se svaki dan, ali koliko je mukotrpnog rada potrebno za ovaj svagdašnji kruh.

Rijeku Thanyin prelazimo preko velikoga mosta kojeg čuva vojska. Vojnik nam znakovima pokazuje da most ne smijemo fotografirati. Nakon mosta jedna je od mnogih vojnih kontrolnih točaka na kojima provjeravaju dokumente. Ipak je ovo pobunjenički kraj. Nas propuštaju, stranci su dobrodošli, više se boje domaćih. Do brda u kojem je špilja Yathaypyan vodi prašnjavi zemljani put, opet preko nebrojeno mostića i rižina polja. Svetište je u velikoj duplji u kamenom zidu planine, a do njega, opet bezbroj strmih stepenica. Većina odluči ostati u hladu promatrati majmune kako se svađaju oko hrane. Špilja nije tako impresivna kao prethodna, barem nije ulazni dio u kojem je svetište. U velikoj dvorani zlatna stupa, deseci kipova Bude, među kojima opet dominira veliki Buda zavaljeni na desni bok. S terasastog dijela puca pogled na dolinu.

U špilju Kaw Ka Traung, koja je iza planine Zwegabin, niti ne ulazimo, zaustavljamo se samo da bi fotografirali dugu kolonu kipova redovnika koji tu stoljećima strpljivo čekaju da uđu u svetište. Pored njih produžavamo do omiljenog okupljališta mladeži iz ovog kraja. “Njihovo Zrće”, slikovito nam Gruba najavljuje mjesto gdje idemo. “Njihovo Zrće” nekoliko je nadstrešnica od bambusa, pokrivenih palminim lišćem. Nadstrešnice su izgrađene na stupovima iznad mutne vode jezera, oko kojeg su rižina polja. Između njih i obale mali je prirodni bazen s bistrom vodom koja pritječe iz brda. Pod nadstrešnicama su restorani. U restoranima uglavnom mladež. Svi su veseli. Svi su glasni. Neki jedu. Neki piju rižino vino. Neki su vidno pripiti. Valjda je zato mjesto dobilo nadimak “Njihovo Zrće”. U bistrom bazenu u kojem je dubina oko pola metra kupaju se samo najhrabriji. Za svaki slučaj može se iznajmiti i automobilska zračnica. Pri plaćanju ručka ostavimo nasmijanoj konobarici napojnicu od 200 Kyata, a ona nam na odlasku pokloni bocu vode od 300 Kyata.

U povratku obilazimo sela uz rijeku. Zastajemo tankati benzin. Benzin se uz cestu prodaje u bocama od jedne litre. Koju je lipu skuplji od onoga na velikim benzinskim crpkama, ali odlučimo pomoći malog poduzetnika, a ne velike naftne kompanije koje su u vlasništvu bivših generala.