Yangon, kolonijalni dio grada
MYANMAR- Putopis 4/16
U starom centru Yangona se ne možete izgubiti, vidi se da je izgrađen planski. Sredinom devetnaestog stoljeća Britanci su na delti rijeke Yangon izgradili novi grad, prijestolnicu njihove nove kolonije Burme. Kao savršena matrica, ulice se križaju pravokutno, za razliku od, na primjer, Camagueya na Kubi čije su uske ulice namjerno građena kao labirint, da se neprijatelj izgubi ako upadne u grad. Od istoka prema zapadu protežu se četiri široke avenije, a u smjeru sjever-jug pedesetak je ulica označenih rednim brojem. Središte je veliki kružni tok, a na njemu, u potpunom kontrastu s okolinom, strši veliki zlatni stožac, Sule Paya, referentna točka za sve koji se ipak uspiju izgubiti.
Od hotela do Sule Paye, odakle krećemo u obilazak kolonijalnog centra, je nekoliko minuta hoda. No, prije pokreta Tiri nam daje upute za preživljavanje. Kako prijeći ulicu. Ovdje pješaci nemaju nikakva prava, nitko vam neće stati, čak niti na rijetkim zebrama. Kada primijetite malu prazninu u prometu krenete pretrčavati, pri tome vrijedi samo jedno pravilo, držati konstantnu brzinu. Burmanci su dobri vozači i preračunavanjem vaše brzine odlučuju da li će proći ispred ili iza vas. Ako ubrzate, usporite ili nedajbože stanete, pokupiti će vas.
Zlatna pagoda usred najprometnijeg gradskog kružnog toka poručuje nam da je tu oduvijek, da je sve počelo od nje. Prije 2.500 do 3000 godina. Legenda kaže da je starija i od Shwedagon pagode koja slovi za najstariju u Burmi. Podnožje pagode se ne vidi. Netko s dobrim vezama u vladi, oko nje je izgradio male dućane i apartmane s PVC stolarijom na balkonima. Za 3000 godina možda više neće biti pagode, ali PVC stolarija će još biti tu. Osim prometnog središta, Sule pagoda je oduvijek bila i središte socijalnih zbivanja. Odavde su kretale i sve demonstracije protiv vojne hunte. Odavde je krenula i “Šafran revolucija” 2007., predvođena od više tisuća redovnika u purpurnim tunikama. U prosvjedima je ubijeno više stotina, možda i tisuću redovnika i studenata, a vlasti su sva tijela kremirali da prikriju masakr.
Evo prve prilike za vježbanje, pretrčavamo široku cestu oko Sule Paye. Uokolo se nalaze Gradska vijećnica, Vrhovni sud, park posvećen nezavisnosti od Britanaca i nekoliko nebodera neizbježnih bogatih banaka. Impresivna Gradska vijećnica nije kolonijalne arhitekture, djelo je burmanskih arhitekata, s tradicionalnim burmanskim krovićima. Zgradu Vrhovnog suda sada smijemo fotografirati, objašnjava Tiri, jer je Vrhovi sud zajedno sa svom ostalom državnom administracijom preseljen u novi glavni grad. Zgrada je u britanskom stilu s početka dvadesetog stoljeća, u boji opeke i s tipičnim tornjem sa satom. Pred njom, iako je ulica prometna, dvije ekipe igraju ulični nogomet. Golovi su nasred ulice. Nogomet je u Myanmaru popularan pa se vozači prema uličnim igračima ne ponašaju kao prema ostalim pješacima. Kada naiđe automobil, sačeka da dečki završe akciju, pa nastave vožnju zaobilazeći golove.
Između Gradske vijećnice i bivšeg Vrhovnog suda je Park Maha Bandula. Nazvan je po burmanskom generalu koji se borio protiv Britanaca u vrijeme kolonizacije Burme. U sredini parka je visoki obelisk, u spomen proglašenju neovisnosti od Britanaca 1948. Obelisk čuvaju četiri para mitskih lavova, Chinthe, koji su inače čuvari burmanskih pagoda i budističkih hramova. Na cesti oko parka nagomilane su stare, očito često rabljene barikade s bodljikavom žicom koje podsjećaju da smo na mjestu odakle kreću sve demonstracije protiv sadašnjeg režima. Otkako je renoviran za Sveazijske igre, koje se upravo održavaju u Yangonu, park je postao omiljeno okupljalište Yangončana. Ulaz je slobodan, nema čuvara, nema prosjaka. U jednom dijelu grupica vježba tai chi, neki leže na travi, neki traže osvježenje pored novih fontana, budistički redovnik glasno se smije i čavrlja s turistkinjama, poslovni ljudi u odijelu sjede u hladovini spomenika. Promatrajući ljude u parku po ničemu se ne da zaključiti da smo u najsiromašnijoj zemlji jugoistočne Azije, kao da smo u Hide parku. Ovaj park spada u manje, Yangon je poznat po parkovima i početkom prošlog stoljeća zvali su ga “Zeleni vrt Istoka”, priča nam Tiri, u to doba Yangon je imao gradske službe i infrastrukturu bolju nego London.
Nastavljamo s pretrčavanjem ulica i obilazimo susjedne kvartove. Stotinjak metara na jugu je trajektna luka u kojoj je restoran “Golden Duck”, kojeg ćemo posjetiti zadnji dan, za oproštaj s Mianmarom. Tu je još jedna impresivna kolonijalna zgrada na čijem tornju piše “Myanma Port Authority”, Lučka kapetanija. Nešto dalje je Glavna pošta. U ulici iza Vrhovnog suda Tiri nas vodi do sjedišta Turističke policije. Dočekuje nas nasmijani mladi policajac u bijeloj kanotijeri i longyiju. Upravo je oprao uniformu, opravdava se. Uniforma se suši na ogradi nasred ulice pored velike policijske Toyote. Nema puno posla s turistima, priča i pokazuje nam platna koja slika za vrijeme službe. Pristojan je, ne pokušava nam ih prodati, samo ih pokazuje. Na rastanku se sa svima fotografira, podijeli nam vizitke za slučaj problema i pozove nas da lajkamo njihove stranice na Facebooku. Zbog kršenja ljudskih prava Mianmar je do 2012. bio pod jakim ekonomskim sankcijama Zapada. Otkako su se počeli odvijati neki demokratski procesi, sankcije su olabavljene. Vladi je prihod od turizma važan pa se turiste posebno mazi i pazi. Svaka kriminalna aktivnost vezana uz turiste vrlo se oštro kažnjava zatvorom. Na ulazu u svaku policijsku postaju stoji veliki tekst na engleskom “May i help you?”, a uz ceste, čak i po malim selima, table s natpisom na burmanskom i engleskom “Warmly welcome and take care of tourist”.
Završavamo šetnju ulicama u kojima stara britanska pročelja vape za restauriranjem, ulicama u kojima su pročelja kulisa siromaštva jednog naroda, naroda koji to siromaštvo prihvaća s mirnoćom nama potpuno neshvatljivom.
Navečer odlazimo u noćni život. Maksimum noćnog života u Yangonu je ulični sajam u nepoznatom dijelu Yangona. Čak ni taksist ne zna gdje je to. Tiri mu daje upute. Sajam me vrati u djetinjstvo, kada su kod nas takvi sajmovi bili uobičajeni. Gužva je. Zastajkujem fotografirati, ali jednim okom pazim da ne izgubim ostatak Kvarteta. Na štandovima se nudi sve, isto kao u Kineskoj četvrti jučer, samo je gužva još veća. U zabavnom parku je ringišpil kojeg vrte dvije djevojke i veliki kotač s gondolama kojeg također vrte ručno. Dečki se objese svojom težinom da ga pokrenu, pa onda s unutrašnje strane skaču s prečke na prečku dok ne dobije brzinu. Strah me to gledati, tko zna koliko je tu slomljenih ruku i nogu bilo.