Chaung Tha, Puste plaže i koraljni greben

Novu godinu dočekati ćemo na plaži. Restorani u selu rade normalno, nema svečanih večera, nema rezervacija, nema gužve. Jastozi nas čekaju, ali prvo naručimo palačinke za desert. Jastozi su za gušt, a za glad su ribe, naručim file od barakude u češnjaku. Barakuda mi se učini dovoljno egzotičnom, a češnjak dovoljno burmanski. Porcija jastoga košta kao kod nas porcija srdela. Za ručak smo Gruba i ja na plaži kupili pun lavor svježih škampi za 7000 kyata, 35 kuna. Gruba se po običaju malo cjenkao, ali na kraju su svi bili zadovoljni. Zanimljiv je bio dogovor oko načine pripreme. Od duge priče razumjeli smo samo “spicy – no spicy”. Izabrali smo “spicy”, nakon čega je prodavačica s lavorom nestala među palmama. Vratila se nakon dvadeset minuta s očišćenim repovima škampi u “spajsi” umaku. Umak je bio odličan. Plivaseptom sam dezinficirao ruke da bih mogao lizati prste. Kad smo zapitali za rižu, opet samo dvije poznate riječi, “No problem”, dvije porcije za 5 kuna. Ubrzo je iz palmi izronio uniformirani konobar s rižom i priborom za jelo. Jastozi i barakude dovoljno su dugo trajali da završe naše palačinke. Kad su ih donijeli shvatili smo problem. Svaka je palačinka bila torta ‘pan di španja’, visoka pet centimetara, normalno da im s jednom pećnicom treba dva sata za pet palačinki. Na to je sa susjednog stola prišao stariji crvenokosi gospodin i upitao jesmo li to dobili kruh. Neee, to su palačinke i pokušali mu uvaliti jednu, ne znajući što ćemo s pet. Ne, on bi kruha. I mi bi kruha, ali toga u Mianmaru nema.

Na plažu smo došli sat vremena pije ponoći. Plaža u potpunom mraku, a očekivali smo malu Copacabanu, gužvu i blještavilo. Na svakih pedesetak metara velika je vatra oko koje društvo slavi. Poneki imaju roštilj. Pije se pivo i viski. Pred našim bungalovima organizirana je lutrija. Ujutro me u selu zaustavio tamnoputi gospodin u longyiju i objasnio mi da je veoma sretan što me našao, već me dva sata traži, treba me obavijestiti da je navečer lutrija, izvlače se brojevi soba. Prva nagrda su tri dodatna pansiona. Iz šešira svatko izvlači svoj papirić. Strpljivo se čeka u redu. Ne znam tko je dobio prvu nagradu jer publika podjednako svima plješće i skandira. Ja sam izvukao dvije ženske roza pidžame. Nakon lutrije uputimo se od vatre do vatre niz plažu. Svaka vatra ima svoju glazbu. Kad završi pjesma svi plješću. Oko nekih se pleše, a kod nekih su televizori s kojih se pjevaju karaoke. Pored vatri prodaje se vatromet, kad ti dođe, platiš i ispališ. Rakete se ispaljuju stalno, ne čeka se ponoć. Nema petardi, samo rakete. Gdje god zastanemo svi bi pričali i fotografirali se. Nema pijanih, samo su veseli. S najveselijima je najteže, njima čestitke nisu dovoljne, oni bi diskutirali o svjetskim problemima. Ponoć dočekamo na drugom kraju plaže. Bljesak u novogodišnjem Amarcordu. Na pola puta nazad, plaža je već pusta, vatre su ugašene, nema više kakofonije, posvuda samo kartonski tuljci ispaljenih raketa. Ostatak prođemo u mraku i tišini. Nitko ne priča. Slušamo valove kako okreću pijesak. U mislima smo s onima koji su trebali biti s nama.

Ujutro se dignem rano da fotografiram bojište nakon slavlja. Prekasno, plaža izgledan svakidašnje. Ništa ne odaje da se tu sinoć slavilo. Nema smeća, nema zgarišta, bicikli su poredani, kamionske zračnice napumpane, djevojke prodaju štapiće s prženim kozicama, parovi šeću bosi, djeca u pidžamama se valjaju u plićaku. Uranjam u život čekajući ostale.

Danas je u planu izlet motorima. Jučer smo u selu pronašli poduzetnog Burmanca koji će nas za 13 dolara po glavi odvesti do koraljnog grebena dvadesetak kilometara sjevernije. U cijenu su uračunati motori, ručak i ribar koji će nas čamcem odvesti do grebena. Morana sa sobom nosi fluorescentno žutu gusjenicu koju će osloboditi negdje u divljini. Jednako fluorescentno žuti sos cijedi se iz lanč-paleta koje je naš snalažljivi vodič pripremio za nas. Odmah na izlazu iz sela plaća se cestarina. To je uobičajeno u Burmi, bez obzira na stanje ceste. Naša je neasfaltirana, ali svako selo ima pravo naplate prolaza. Rampa je podignuta, plaćanje se vrši u vožnji, bez zaustavljanja, vozač ispruži ruku s novcem kojeg spretno preuzme cestar. Već nakon nekoliko kilometra cesta koja vijuga kroz palme toliko je loša da vodič odluči nastaviti po plaži. Objašnjava nam pravila. Voziti treba po rubu gdje dosežu valovi. Ako odete dalje, dođete u suhi pijesak i kotači se zaglibe. Ako pak odete bliže moru upadate u mokri pijesak i opet zaglibite. Staza za vožnju, široka dva-tri metra, je vlažni pijesak između suhog i mokrog. Nakon nekoliko padanja i guranja naučili smo je raspoznati.

Burma ima pedeset milijuna stanovnika, ali u sljedećih pola sata vožnje nismo sreli niti jednog. Plaža je pusta u pravom smislu riječi. Za naše pojmove nezamislivo. Ne čudi da ovdašnji Burmanci mrze kineske investitore koji su počeli graditi turističke mastodonte po ovakvim plažama, za deset-dvadeset godina ove će plaže ličiti na Rimini, s milijunima suncobrana i Kineza pod njima. U Kini kažu da si već danas deset posto Kineza može priuštiti turističko putovanje, treba se pripremiti za to. Nakon desetak kilometara mora, pijeska i palmi naiđemo na mali drveni čamac usidren nedaleko od obale. Tu skrenemo među palme u potrazi za ribarskim selom. Samo je nekoliko kuća. Međusobno su udaljene i skrivene u egzotičnoj vegetaciji kao kakve luksuzne vikendice. Zaustavimo se u dvorištu male kolibe na palafitima. Nema nikoga. Vodič nestane u vegetaciji u potrazi za ukućanima. Kućica izgleda siromašno i jadno prema ostalim. Zidovi su od ispletenog bambusa, a krov od palminog lišća. Ima dvije prostorije. Pred većom je natkriveni trijem, podno trijema par dječjih roza japanki. Prednjeg zida nema, obje prostorije su potpuno otvorene. Manja je kuhinja, tu su lonci sa spremljenom hranom. U drugoj su u kutu pospremljene prostirke, jastuci i deke, uz zidove, umjesto namještaja, posložene su kartonske kutije i plastične košare, na žici visi dvadesetak vješalica s odjećom, na zidu je mali oltar s Budom, a ispod njega CD player s daljinskim, po sredini prostorije s krovne grede razapeta je mreža za spavanje. Daske na podu glatke su i sjajne od upotrebe. U nedoumici smo živi li tu najsiromašniji ribar u selu ili je to neka pomoćna kućica. Odnekud se pojavi desetogodišnja djevojčica. Nema uobičajenog burmanskog osmjeha, mirno nas gleda velikim smeđim očima ne otkrivajući nikakve osjećaje. Nema straha, ni ljutnje, ni srama, možda malo radoznalosti i ponosa. Očekivali smo da će, kao sva djeca, pokušati iskamčiti neki slatkiš od nas turista. Umjesto toga djevojčica ode u kuhinju, iz lonca napuni zdjelu kuhanom rižom i sjedne na trijem pored nas. Ne gledajući nas, uz gotovo neprimjetan osmjeh na usnama, počne rukom jesti čistu bijelu rižu. Kao da nas nema. Ne trebaju mi vaši slatkiši, ja imam svoju rižu. Pojavi se i majka s dva sinčića, a s njom i uobičajeni burmanski osmjeh. Jezična barijera tjera nas da komuniciramo očima. U njenim se zrcali zahvalnost. Ako je to njihov dom, drago mi je da smo baš njima došli.

Do čamca opet gazimo more. Stari čamac pušta vodu, ali nitko se ne uzbuđuje, i tako ćemo svi zaplivati. Greben nije daleko, desetak minuta. Cijelim putem more je jednako plitko, da je oseka mogli bi pješice. Sve više me obuzima osjećaj da ovo nije baš najbolje mjesto za ronjenje, ali zbog ribara i njegove obitelji nije mi žao. Na grebenu nas vodič upozori da požurimo jer će ubrzo krenuti oseka i zamutiti vodu. Zaronim. Već je mutna. Najveća je kolonija elkhorna, koralja koji raste u obliku plosnatih losovih rogova. Između njih, po dnu, rasprostrli su se finger koralji, tisuće kratkih debelih prstiju u svim bojama. Tu i tamo, iz livade prstića raste poneki staghorn, koralj razgranat kao jelenji rogovi. Najimpresivnija je kolonija starlet koralja, ogromnih oblih pčelinjih saća, s fino izvezenim rubovima oko rupica. Među njima naiđem na usnulu ljepoticu brain koralja. Vrijeme u ovom svijetu izgubi dimenziju, iz čamca nas požuruju, voda se naglo spušta, čamac bi mogao zaribati o greben. Ne mogu se odvojiti od ove ljepote, odlaze bez mene. Izbjegavajući oštre prstiće rogova i milujući nježne obline starleta, krenem plivajući prema obali.