Hpa An

MYANMAR- Putopis 6/16

Prijevoz je u Mianmaru priča za sebe, koji god način izabereš avantura je zajamčena. Danas idemo autobusom u 300 kilometara udaljeni Hpa An, glavni grad buntovne pokrajine Kayin. U Yangonu je prometna gužva tako velika i nepredvidiva da su autobusnu stanicu smjestili izvan grada, dalje je čak od aerodroma. Tijekom dana do nje je taksijem potrebo sat vremena vožnje. Stanicu čini nekoliko stotina metara labirinta niskih zgrada oko kojih su parkirani nepregledni redovi autobusa. Ne postoji način da sami pronađete terminal na kojem je vaš autobus, jedini način je da pokažete taksi vozaču autobusnu kartu. On će vas nepogrešivo dovesti pred vaš autobus. Naš terminal je veliko dvorište okruženo zgradama u kojima su prijevozničke agencije. Tridesetak autobusa porazbacano je unutar tog prostora bez nekog reda. Tlo je neasfaltirano, puno rupa, smrt za kofere s kotačićima, ali takvih ovdje nema puno, uglavnom se sve nosi na glavi. Pored jednog autobusa dvojica zabrinuto gledaju na podu motor rastavljen na sastavne dijelove. Pored drugog, vozač šmrkom pere tepihe. Iz jednog me s vozačevog mjesta promatra Mr. Bean

Na našem autobusu piše Air-Con Express, što na burmanskom znači da je dobar. Dobar za njihove prilike. Na ‘šoferšajbi’ LCD televizor od 50 inča, to je standard za sve autobuse. Na prozorima čipkaste zavjese. Svatko u džepu na prednjem sjedalu dobije bocu vode i prozirnu najlon vrećicu. Pomislio sam da je to za one koji loše podnose vožnju, ali kako su vrećice prozirne, kasnije sam shvatio da je to za ispljuvke žvakača betela. Program na televizoru je također standardan za sve autobuse. Prvih pola sata slušamo budističke molitve i gledamo slike Bude u svim njegovim pozama. Nakon molitve slijedi domaći film. Glumci su u Mianmaru velike zvijezde, ali čini mi se da ih nema mnogo, u svim filmovima su isti glumci, a glume kao u doba nijemog filma, ne razumiješ niti jednu izgovorenu riječ, ali potpuno razumiješ radnju. Emina se uživjela u film i glasno se smije zajedno s ostatkom autobusa. Nakon filma slijede karaoke, nacionalna zabava u Mianmaru. Zanimljivo je da su strani hitovi prevedeni na burmanski, ali kako ovdje nema ZAMP-a, sve se prodaje kao vlastita glazba. Glasnoća je na televizoru podešen za one u zadnjem redu, ali Anita i Morana tvrdo spavaju iako smo u trećem redu.

Hpa An je gradić istočno od Yangona. Do prije nekoliko godina bio je u zabranjenom području za strance zbog vječnih pobuna za osamostaljenje pokrajine. Vjerojatno ga zato turisti još ne pohode kao Bagan ili Inle Lake, pa je idealan za uroniti u izvorni burmanski život. Za one koji putuju zimi, kada je u Mianmaru sušno razdoblje, ovo je kraj u kojemu je još uvijek sve zeleno, pa tako i rižina polja. Iako je grad mali, važno je trgovačko središte cijeloga kraja. U gradu je sparno jer je okružen vodom, ali i prašnjavo kao u ostatku Mianmara. Silazimo u Glavnoj ulici, kod tornja sa satom. To je orijentir, kaže Gruba, naš antigajd. Iz autobusa silazi i mladi par iz Norveške. Iako je tek osam sati, mrkli je mrak. I kod nas je zimi mrki mrak u osam sati, ali ovdje je temperatura trideset stupnjeva, pa očekujemo da dan bude dug kao ljeti. Rikša traži 1500 kyata da nam prtljagu odveze do hotela, ali Antigajd se ne da i cjenka se do 500 kyata, dvije kune i pol. Već smo u Yangonu naučili da su ulice noću neosvijetljene, ali ovdje ni iz okolnih kuća ne dopire svjetlo. Putem nam Gruba već treći put objašnjava da je pet puta zvao gazdu hotela da potvrdi rezervaciju, ali da to u Mianmaru ništa ne znači. U zraku lebdi neizvjesnost. U tišini pratimo crnu sjenu naše prtljage koju rikša gura niz mračnu ulicu. Iz ulice u ulicu neizvjesnost raste, ne brine nas više ima li soba, polako nas brine ima li uopće hotela. Na kraju, ipak nema mjesta panici, u potpuno osvijetljenom Golden Sky Hotelu dočekuju nas nasmijani Papa i Mama. Doduše, nema soba koliko smo rezervirali, ali stisnuti ćemo se, što je to prema spavanju u mračnoj ulici. Hotel je dvokatnica s četiri balkona na kojima su četiri različite ograde i šest prozora različitih oblika i porijekla. Kao da je izgrađen od materijala pronađenog na deponiju građevinskog materijala. Za nama u hotel uđe mladi par iz Norveške. Nisu zvali pet puta, pa se zbunjeno vraćaju u mrak. Malo nam ih je žao, ali smo i malo sretni da nismo na njihovom mjestu.

Puni novog poleta, zadovoljni zbog čiste posteljine odlazimo u grad na večeru. Preskačemo nekoliko restorana na kojima je istaknuta oznaka Lonely Planet. U njima možeš sresti putnike, običaje i jela iz cijeloga svijeta, samo ne domaće. Za tako nešto nije trebalo putovati dalje od Dubrovnika. Večera za 1000 Kyata u domaćem restoranu je obilna i ukusna, ali još uvijek smo s hranom oprezni, valja se naviknuti na prljave podove i masne zidove. Gruba s time nema problema, on pojede i ono što mi ostavimo. Naručim pivo. Nema izbora, imaju samo Myanmar od 0,66. Pivo je odlično. Nasmijana konobarica uspije nam objasniti da je ispod čepa nagradna igra. Zagrebem čep i dobijem 200 Kyata, jednu kunu. Konobarica se veseli umjesto mene, a mi se veselimo što se ona veseli. Nakon večere, Morana se zaželi lubenice, pa odlučimo prošetati do tržnice koja je tu negdje u blizini. Ponoć je, neki štandovi su osvijetljeni i rade, a na ostalima prodavači spavaju između lubenica, kupusa, banana i ostalih plodova. Tu žive, tu im je radno mjesto i dom. Neki spavaju na stolovima uz prolaz, pokriveni plahtom preko glave zbog komaraca. U mraku podsjećaju na leševe, imam osjećaj kao da će svaki čas prolazom proći zaprega s crnim četveropregom i odnijeti ih van gradskih zidina. Lubenicu biraju Gruba i Morana. Na povratku se zaustavimo promatrati ženu koja na ulici ispod slabe svjetiljke mijesi neko tijesto. Čim smo izvadili fotoaparate iz mraka se stvori nasmiješeni muž i upali plin ispod posude s uljem. Dok mi fotografiramo, hrskave pogačice su već gotove. Muž ih zapakira u male vrećice i svakom od nas u ruke gurne po jednu. O plaćanju neće ni da čuje, samo se smješka i zahvaljuje nam što smo došli. Sjetim se Kiplinga: “Ovo je Burma, mjesto različito od svih koje ste mogli upoznati”.

Ujutro ponovo posjećujemo tržnicu. Po danu je tržnica sasvim druga priča. Ovdje nema supermarketa. Tržnice još imaju osnovnu ulogu u društvenom tkivu Mianmara, ne samo kao mjesto razmjene već i kao mjesto susreta. Cijelu jednu ulicu preplavili su štandovi, suncobrani, žamor i buka. S obje strane ulice mali su dućani veličine garaže s proizvodima prekrivenim tankim velom prašine, ali to nikoga ne smeta. Po noći, te se garaže pretvaraju u domove, gole i jednostavne, ali tople, u kojima se okupljaju obitelji. Trgovanje se ne obavlja u dućanu već na ulici, ispod nadstrešnica načinjenih od bambusa. Na improviziranim štandovima prodaje se sve, ali i kod nas se prodaje sve. Ono čega kod nas više nema su zanatlije koji pred vama prakticiraju svoje zanate. Postolar popravlja cipele, dok gospođa u svilenom longiju bosa stoji na novinskom papiru. Mladić oštri noževe na kamenom kotaču kojeg pogoni nogama. Iz gužve dopire glas čovjeka koji ponavljajući istu frazu reklamira svoje umijeće popravljanja kišobrana. Čuju se ritmički udarci čekića koji popravlja bakreni lonac. Dvije djevojke motaju debele cigare zelene kao zelje. U palminom ulju frigaju se neki egzotični žuti plodovi. Posvuda se sprema hrana. Mirodije na koje nismo naučeni uvlače se u nosnice i vuku nas da se približimo radoznali. Žena bez zubi nudi mi slatko od šećerne trstike s kurkumom. Ljudi trguju, čavrljaju ili jednostavno promatraju dolaske i odlaske. Svi te gledaju u oči i smiju se. Na svakom se koraku osjeća život. Ovdje postajem svjestan kako su naše tržnice mrtve, ništa se na njima ne proizvodi, ponuda je jednolična, proizvodi na stolovima su nijemi i nepokretni, često jednaki kao da svi nabavljaju od istoga veletrgovca. Odjednom shvatim da život ovdje ima dimenzije koje smo mi davno nepovratno izgubili.

Emina je na tržnici kupila dizajnersku torbu “Mikey Maus”, a Morana kuhinjski nož s oštricom od 30 centimetara. Za lubenice. Sinoć nam je Papa, gazda hotela, posudio nož, ali takav da smo ga prali u otopini za dezinfekciju. Nakon toga su kriške lubenice mirisale na bolničku sobu.

U gradu je pravi prometni kaos, nema znakova, nema prednosti, nema traka za prestrojavanje. Prednost ima jači, a kada su isti, onaj koji ima glasniju trubu. Svi komuniciraju trubljenjem. Nasred široke ulice, desetak radnika malim kistovima i valjcima na kolniku crta žutu zebru. Unijeli su se u to kao da se radi o umjetničkom djelu. Valjda je to jedina zebra u gradu. Što će im zebre kad na zebri ne propuštaju pješake. Cesta uz rijeku važna je prometnica pa na njoj crtaju punu liniju po sredini. Opet malim kistovima. Dečki s kanticom u ruci prate tanku špagu koja je nasred ceste nategnuta između dva kamena. Očito je koliko je ovdje radna snaga jeftina. Sva prometala su prenatrpana. Na biciklima se voze po dvojica, na motorima po tri-četiri. Na trokolicama koje su preuredili za prijevoz putnika, ljudi se voze i na krovu. Kamioni čiji su motori najčešće bez haube, prevoze terete koji prkose zakonima gravitacije, a nerijetko se povrh takvih tereta još voze i ljudi. O pickup preuređen u mini autobus obješeno je toliko ljudi da se vozilo niti ne vidi. Neki na ulaznim stepenicama stoje samo na vršcima prsiju držeći se jednom rukom za retrovizor. Svi plate istu kartu, bez obzira zauzimaju li sjedalo u vozilu, mjesto na krovu ili par centimetara prstima jedne noge. Gužvu upotpunjuju pješaci koji hodaju kolnikom, najčešće žene sa širokim košarama na glavi ili kolone mladih redovnika u jutarnjoj potrazi za dnevnim obrokom.