Shwedagon pagoda

Popodne nas Tiri vodi u obilazak svetih turističkih mjesta. Burmancima sveta, nama turistička.

Na brdu, dominirajući nad gradom, je Shwedagon Paya, simbol Yangona, najsvetije mjesto u Mianmaru. Ulazi su u podnožju brda, četiri ulaza za četiri strane svijeta. Ulazimo sa sjevera. Ulaz čuvaju dva ogromna Chinthe lava. I rendgen za pregled prtljage je tu. Stavljam ruksak na traku, ali nasmijana djevojka u uniformi odmahuje rukom da nije potrebno. S druge strane nema monitora, nije ni u struju uključen. Bosi se uspinjemo dugim zatvorenim stepeništem do kompleksa na vrhu. Morana gola ramena pokrije šalom. U stubištu, s obje strane red prodavača slika Bude, zlatnih listića, mirisnih štapića, svijeća i cvijeća.

Zlatno šiljato zvono strši sto metara u nebo. Oko njega, kao u manjem gradu, stotine hramova i manjih stupa. Zapnemo odmah u prvom hramu do ulaza. Ljudi pale svijeće i mole sjedeći na tlu. Tiri započinje priču. Svaki hram ima svoju priču, zanimljivu vjerujem, ali odlučim produžiti sam. Sunce je na zalasku, ne može se propustiti Shwedagon okupan zalazećim suncem ni za koju priču. Zapadna strana je odmah tu desno, ali krenem lijevo jer je kretanje oko stupe jednosmjerno, let-ya-yit, u smjeru kazaljke na satu. Turistima se sve oprašta, ali učini mi se nepristojno hodati protiv struje. Žustro hodam bez zaustavljanja, kasnije će biti vremena posvetiti se detaljima. Na podu su crne i bijele kamene ploče. Crne su tople od akumulirane sunčeve topline, a bijele su već hladne. Valjda se sada hoda po crnima, a ljeti po bijelima. Dok bosim nogama skakućem po crnim pločama, promatram zlatnu stupu. Ispod nje su položene relikvije četvorice zadnjih Buda. Od posljednjeg, Guatama Bude, na kojemu se temelji budizam, položeno je osam vlasi. Na oktogonalnom podnožju su terase, a na njima zvono. Sve je prekriveno s 40 tona zlatnih pločica koje su pričvršćene zakovicama. Na vrhu je kruna s osam tisuća dijamanata, rubina i safira, a na kruni je pupoljak s dijamantom od 75 karata. Dva redovnika hodaju terasama u redovitom obilasku.

Na zapadnoj strani pagode ljudi čekaju zalazak. Pridružim se i opustim. Ima turista, ali više je domaćih, uglavnom cijele obitelji, muškarci u longyiju, žene s thanakom na obrazima. Djeca se igraju, odrasli tiho čavrljaju. Zaklonjeni između stûpa zaljubljeni par si krade poljupce. Gdje god pogledaš, obrijane glave i purpurne tunike redovnika. Odmah do ograde, okrenuti prema stupi, sa sklopljenim rukama na prsima, na tlu sjede žene i muškarci u mirnoći kao da svijet oko njih ne postoji. Vjera se osjeća na svakom koraku. U osmjesima okolnih Buda, u pokretima ljudi, u zlatnim listićima ponuđenih po hramovima, u udarcima zvona kojima posjetitelji obznanjuju dobre vijesti. Ali sada, u ovom trenutku, na ovom mjestu, svjestan sam da se tu ne radi samo o vjeri. Siromaštvo svakodnevice ovdje je ustuknulo pred ljepotom. Obasjan suncem s horizonta, zlatni Shwedagon zrači vatrenim sjajem. Glavom mi proleti reklamni moto: “Zalazak sunca u Shwedagonu … neprocjenjivo.”

Nakon zalaska pale se reflektori koji pagodi vrate zlatni sjaj. Ljudi se polako razilaze. Jedna obitelj smije se mom longyiju. Tiri me već naučila, kad ti se Burmanac smije, to je kompliment. Nakon međusobnog gurkanja, priđe mi žena iz obitelji i s široki osmjehom mimikom me upita bi li se fotografirao s njima. Da, naravno. Slučajni prolaznik se sam nudi za fotografa. Otac obitelji se smješka i pravi se nezainteresiran, baka popravlja preklop na svom longyiju, majka digne malog dječaka u naručje, mail dječak ne skida pogled sa mene, starija sestra skine jaknu i ostane u prozračnoj bijeloj bluzi, ja sam ponosan. Na kraju se svi rukujemo, bez da smo progovorili jednu razumljivu riječ.

Opijen ljepotom Shwedagona i gotovo djetinjastom jednostavnošću burmanske obitelji, odlučim Budi saopćiti jednu želju. Svi Burmanci su praznovjerni i velike odluke donose konzultirajući astrologiju. Čak i generali vojne hunte konzultiraju astrologe. Kad je neki astrolog predskazao da će Yangon biti napadnut s mora, sagradili su novi glavni grad u središtu Mianmara i u njemu identičnu kopiju Shwedagona. Samo su se arhitekti malo preračunali, ispala je dvadeset centimetara manja. Čak su i seljenje administracije obavili po astrološkim uputama. Bez obzira što grad nije bio još završen, seljenje 11 ministra počelo je 11. studenog u 11 sati, praćeno od 11 bataljuna vojske. Dokle seže njihovo praznovjerje govori i to da je veliki vođa, general Ne Win, za svoj 75. rođendan uveo novčanicu od 75 Kyata, a dvije godine kasnije uveo je novčanice od 45 i 90 Kyata, jer su djeljive s njegovim sretnim brojem 9. Iako se mianmarska astrologija temelji na broju osam. Osam planetarnih energija, osam dana u tjednu, osam kardinalnih strana svijeta i osam životinja horoskopa. Sudbina nam je određena danom rođenja. Da bi tjedan imao osam dana, srijeda je podijeljena u dva dijela, prije podne i poslije podne. Zato svaki budist zna kojeg je dana u tjednu rođen. Naravno, ja ne znam, ali zato moj pametni telefon ima kalendar od nastanka svijeta do danas. Prema tom kalendaru rođen sam u nedjelju, pod znakom sunca i okriljem Garude. Podnožje stupe ima osam stranica, u smjeru kazaljke na satu krenem tražiti nedjelju. Dani nisu po redu, nakon subote je srijeda. Tablu na kojoj piše Sunday nađem na sjeveroistočnoj stranici stupe. Ispod table, na visokom postolju u malom bazenčiću sjedi porculanski Buda. Pred njim zlatna posuda s vodom koja se puni iz moderne kuhinjske pipe. Okolo poslagane srebrne čaše. Ispod postolja čuvar Nedjelje, Garuda, mitski orao s ljudskom glavom. Naokolo mirišu zapaljeni štapići. Sačekam svoj red. Srebrnom čašom zahvatim vodu iz zlatne posude, zalijem Budina ramena i izrazim želju. Želja nije za mene već za burmanski narod.

Sljedeći krug namijenim je promatranju. Oko velike stupe nebrojeno je malih građevina: elegantne kapelice s pozlaćenim šiljcima, bijeli paviljoni s isklesanim reljefima, lože svjetlucavih zidova od stakalca i ogledalca sa zelenim fugama. U hramovima vjernici mrmljaju molitve. U nišama stotinu Buda zrači kićastom aureolom od šarenih LED lampica. U pokrajnjim kućicama astrolozi za velike novce proriču sudbine. Redovnici obrijane glave fotografiraju mobitelima. U Myanmaru uglavnom nema Interneta, ali tu je velika tabla “Free WiFi”, naokolo u tišini sjede turisti i šalju fotke na Facebook. Lokalna estradna zvijezda prolazi praćena kamerama, reflektorima i nagužvanim obožavateljima. Nailazim na mjesto gdje je nekad bilo zvono kralja Dhammazedija, najveće ikad napravljeno. U 16. stoljeću ukrali su ga portugalski plaćenici s namjerom da od njega naprave topove. No, 300 tona je bilo previše za njihov brod, brzo nakon isplovljavanja brod se prevrnuo. Zvono je sada duboko u mulju rijeke Yangon, ali vlada je dozvolila raznim svjetskim ekspedicijama da ga traže. Možda se jednog dana opet vrati u Shwedagon. Na nekim pročeljima jumbo plakati s fotografijama članova vlade okruženima visoko rangiranim svećenicima, iznad njih slika pomalo ženstvenog Bude. Bez obzira na neizbježne tragove modrenog doba koji remete sklad, sve zrači nekim internim mirom.

Sumrak ovdje kratko traje. Noć otkriva novu ljepotu. Između mnogobrojnih šiljaka u crno nebo se uzdiže zlatna planina. Ljudi više ne hodaju, gotovo svi sjede na tlu začarani Shwedagonom.