La Habana
Havana. Na sjeveru modro i nepredvidljivo more. Na jugu i na istoku stari grad, nagrižen zubom vremena, slanim zrakom, vjetrovima i zapuštenošću. Na zapadu je moderan grad, neboderski. Ulaz u luku omeđen je srednjovjekovnim starinskim dvorcima od neobrađenoga kamena koji se na blagom sutonskom svjetlu doimaju još ljepšima. Tuneli su ispod rijeka. Jedan je ispod havanskog zaljeva. Najljepša avenija u Havani je Peta. Možeš hodati deset kilometara po središnjoj šetnici obrubljenoj zelenilom s obje strane. Tu je i raskošna zelena vila u kojoj je, kaže Aleks, živjela Fidelova ljubavnica. Na ulicama nema jumbo plakata. Nema ni kućnih ljubimaca, osim iznimno, a onda su to neke potpuno egzotične pasmine novih bogataša.
Kažu da je Kuba u jeku socijalizma bila djevičanski čista. Smatrali su da je svako vlasništvo krađa. Nitko u ovome životu ovako ili onako, ništa nema. Fidel je imao samo stol i jednu stolicu, na početku svoga prvog braka i na početku socijalizma. Poslije se to promijenilo. I brak. I socijalizam.
Naša turistička agencija u vlasništvu je vojske. I autobusni prijevoz. Hotel Occidental socijalistički je mastodont. Čekanje u hotelu dugo traje. Ovdje su svi zaposleni. Samo što rade pomalo. Dvojica stoje i gledaju, dok dvojica kopaju kanal. Tipična socijalistička slika. Nije nam to tako daleka povijest. Čistačica laganim kretnjama, kao da pleše Tai chi, mete prašnjavi tapison. Dva metra iza nje, to isto radi druga. Obje se ogledavaju, pozdravljaju prolaznike, smješkaju se, namiguju hotelskim momcima. Izgleda kao da se igraju pospremanja. Nemaju usisavač prašine. U sobi klima uređaj koji vjerojatno nikad nije očišćen. Ispod prozora baterija klima ventilatora. U kupaonici potrgana pipa. Ne možeš mlaz iz pipe pretvoriti u mlaz u tušu. Šta je tu je. Vježbam se da ništa ne shvaćam ozbiljno.
Ujutro obilazimo najveći trgovački centar na Kubi. Veličine je našeg omanjeg „Konzuma“, samo što ima poluprazne police s uredno složenim redovima istog. Cijene pića u trgovini i u restoranu su iste, jer su i restorani i trgovine državne. Svaki red čuva jedan čuvar, a na izlazu jedan pregledava sve što si već platio i uspoređuje s računom. Ima se vremena.
Taj kubanski minimalizam, iako to nije njihov izbor, meni je privlačan. Nema nepotrebnosti. Nema suvišaka. Tipična kubanska kuća od pedesetak kvadrata je dvosobna, tipska s trijemom na kojem su tri stolice za ljuljanje. Te iste stolice od drveta ili svinutih cijevi se unesu u sobu u kojoj je uglavnom još samo televizor. Ako netko želi leći, legne na betonski pod. Ako gledaju televiziju, trijem je prazan, pometen vjetrom koji naglo zapuše, opran kišom koja se u trenutku stušti iz goruće jare. Ne može ne bit uredno, kad je prazno. Može se živjeti gotovo bez ičega. I to skoro ništa ipak zatvaraju rešetkama. Aleks kaže, zbog prozračivanja. I još kaže da ljudi samo u Havani zaključavaju vrata. U ostatku Kube nitko ništa ne zaključava. Siromaštvo je nalik na santu leda. Najvažniji se dio ne vidi prostim okom.
Većina bijelog stanovništva legalno je otišla s Kube. Ostali su odlazili Ilegalno. Spas je bilo drvo opleteno konopom na traktorskim gumama. Ostajali su oni koji nisu mogli živjeti daleko od Kube.
Više od trideset godina progonili su i zatvarali svakoga tko je na splavi pokušavao pobjeći u Sjedinjene Države. Oni koji bi se spasili od morskih pasa, valova i zaljevskih struja, u Miamiju bi postali junaci. Jedan dan. Onda su političari dviju zemalja odlučili promijeniti taktiku. A još ima ljudi koji se iščuđavaju apsurdnosti, apstraktnoj umjetnosti i nadrealizmu. Pa dovoljno je malo živjeti i ogledavati se oko sebe. Poslije su im policajci pomagali učvrstiti splav.
Groblje. Grad u gradu. Nastao je u devetnaestom stoljeću, kad je kuga poharala Havanu. Sav u bijelom kamenu, originalnom mramoru iz Carrare. Taj raskošni grad jedino je privatno vlasništvo na Kubi. Fotografiranje se naplaćuje. Pet cuca. Ima svoje avenije. I svoga vodiča. Tu su i Columba pokopali, pa ga odnijeli i opet vratili. Kubanci se pokapaju o državnom trošku. Čak im i prijevoz do groblja plaća država. Obitelj pokojnika plaća samo cvijeće i piće. U glavnoj kapeli upravo ispraćaju jednoga. Nitko ne nosi crninu. Nitko ne plače. Sanduk od sivoga platna s patentnim zatvaračem okolo naokolo. Šarena odjeća, šareno cvijeće. U svemu su inače spori, pa je iznenađenje kojom su ga brzinom ispratili. Ovdje se obavi četrdeset pogreba dnevno. Tu moraju biti brzi. Havana ima tri milijuna ljudi, a nigdje gužve. Vodič kaže da su tu prošli tjedan bili Brad Pitt i Angelina.
Luksuzne grobnice su replike poznatih katedrala. Na glavnoj je aveniji ona iz Siene. U pozadini je Alhambra. Ima čak i jedna prava piramida, i kopija špilje iz Lourdesa. Crkva je dozvolila da se grobnice rade prema vlastitim željama bogataša. Ima i replika dvoraca. Kao u Disneylandu. Ovdje se jasno vidi ogromna ljudska potreba za posebnošću, iako su svi jednako pokojni. Alfredo Zayaz napravio je u svojoj grobnici kopiju Michelangelove La Pietá, u originalnoj veličini. Spomenik vatrogascima vrijedi milijardu dolara, kaže vodič. Na vrhu mu pravda sa zavezanim očima.
„Za ovu priču“, kaže vodič od groblja, dok mi pilji u oči, „trebam svu vašu imaginaciju“. Oniži je, debeljuškast, crven, s velikom šiltericom. Govori nekim ubrzanim engleskim, s puno gestikulacija i mahanja velikom glavom. Katarina Lase bila je znana u devetnaestom stoljeću, po svojoj ljepoti. Udala se za Kubanca i rodila mu dvoje djece, ali ljubavi u braku nije bilo, pa je stalno putovala po Evropi. Onda se drugi Kubanac, Huan Pedro, zaljubio u njezinu trpeću ljepotu. „Pedro je bio zgodan kao Banderas, iako zlobni jezici govore da se zaljubila u njegovo bogatstvo“, strasno izvikuje vodič. U katoličkom društvu nema rastave, pa ju je Pedro odveo u Francusku. 1917. lijepa Katarina počela se boriti za ženska prava. Uspjela je dobiti samo civilnu rastavu. Pedro ju je tako silno volio da joj je darovao žutu ružu. Žuta je bila njezina omiljena boja. „Darovao joj je ružu u kojoj je bila sva njegova ljubav“, uzdiše vodič i pokazuje vrata njezine grobnice, obrubljena kamenim ružama. Grobnica je izgrađena 1930., u art deco stilu. Dva anđela prate Katarinu u nebo. I sve bi to bilo dovoljno romantično, da Pedro nije ugledao golemu grobnicu nesretnim vatrogascima. U naletu tuge htio je srušiti grobnicu. Vrtlar koji je uzgojio žutu ružu savjetovao mu je da ispred grobnice posadi dvije kraljevske palme koje nijedan spomenik na groblju neće moći nadmašiti. Gledam te dvije palme. Sve nadmašuju. I još rastu.
I ja volim žute ruže. Možda je taj vodič vidovit, kad tako pilji. Gdje je Pedro?
S druge strane grobnice ljubljene Katarine, ljubljena markiza Amelia, koja se zaljubila u Eduarda, siromašnog bratića u trećem koljenu. Da bi dobio pravo da ju zaprosi, otišao je u vojsku i tamo se iskazao. Trajalo je to dokazivanje do njezine četrdesete godine. Amelia je pri prvom porođaju umrla. Zajedno s djetetom. „Eklampsija“, izgovori stručno grobljanski vodič. „Prvi puta su izveli carski rez i prvi puta je pokopana majka s djetetom u istome grobu“, nastavlja vodič. Sad se tu majke dolaze moliti za svoju djecu. Dotaknu kamenu dječju nožicu i kucnu mjedenom alkom o bijeli grob, Amelie Goyri koja je umrla 3. svibnja 1901. Kad su 1914. otvorili grob da u njega pokopaju i njezinoga Eduarda, ustanovili su da tijelo nije raspadnuto, a dijete koje su pokopali uz njezine noge, bilo joj je naslonjeno na srce. Muž joj nikad nije okrenuo leđa. Zato sad svi hodaju natraške, kad se udaljavaju od groba. Uokolo je sve puno zahvala ispisanih na bijelim kamenim pločama. Stablo iznad groba rascvalo se ružičastim cvjetovima.
Usput smo izgubili jednu putnicu. Elio ju je ostao tražiti na groblju, dok smo mi obišli brončani Lennonov spomenik u njegovu parku. Lennon ima svoga čuvara, čovjeka čija je služba čuvati njegove naočale. Danju i noću. Dok smo se mi fotografirali s Lennonovim naočalima, Elio je pronašao našu putnicu, koja se voli izgubiti.
Trg Revolucije toliko je ružan, ogroman i prazan, da se tu nitko ne može izgubiti. Tu se, podno 183 m visokog idejnog začetnika Revolucije José Martija, održavaju prvomajske parade. Bilo bi ga zanimljivo vidjeti kad se skupi milijun ljudi. Okružuju ga ružne zgradurine. Na jednoj Fidelov lik visok šest katova, na drugoj Che iste visine. Kubanska zastava se vijori na visokom stupu. Trg je pun autobusa s turistima. Svi su autobusi jednaki, kineski, s natpisom Astro.
Havana ima sveučilište od 1782. Sto trideset tisuća studenata, većinom prirodnih znanosti. Imaju svoj kampus, svoju bolnicu, svoje kazalište, kino, svoju sportsku dvoranu. Svi studenti imaju stipendije bez obzira da li žive ili ne žive u Havani.
Kad je počeo vladati Fidel je izabrao svoj prostor za vladanje na zadnjoj etaži Havana Hilton hotela. Strop mu je bio pomični, pa je mogao gledati nebo direktno.