Na putu za Camaguey, El Cobre y Bayamo
Osamnaest kilometara zapadno od Santiaga nalazi se svetište La Caridad de Cobre. Mjesto, izgrađeno 1550. za potrebe rudnika bakra, sada je najveće kubansko hodočasničko mjesto. Kažu da se Djevica ukazala ribarima i rekla im da u blizini španjolskih rudnika bakra izgrade svetište za Djevicu Mariju, zaštitnicu Kube. Na tom mjestu postoji snažan magnetni naboj. Kompasi podivljaju. Iznad oltara, crna Djevica u zlatnoj haljini. U crkvi, žene u žutim hlačama. I puno žutih suncokreta. U vitrinama razne spomenice i nagrade. Između ostalih i Hemingwayeva medalja za Nobelovu Nagradu i poklon Castrove majke kao zahvala što joj je sin preživio Revoluciju. Na oltaru, kubanska zastava. Nakon 1990. ojačao je religiozni turizam. Ovdje imaju hotele za žene i hotele za muškarce. Spavaju odvojeno i ako su u braku. Katolička crkva je jedina nevladina institucija koja ima pravo izdavati časopis. Od prošle godine praznuju blagdan Velikoga Petka i Božić.
Nedjelja je. U crkvi je misa. Jedan mladi Kubanac visoko iznad glave drži ultrazvučnu fotografiju bebe u uterusu. Svećenik je obučen u klasičnu misnu halju. Hostiju diže visoko. Ruke širi široko. Dok se pjeva zdušno plješće. I narod plješće. U rukama drže cvijeće, ali nađu načina da plješću.
Kamenčiće oko crkve ne smiješ uzimati. Moraš ih platiti ili ćeš biti uklet, govori nam vodič. Poklanjam nekom momčiću kemijsku, a on meni po vodiču pošalje kamenčiće koji sjaje na suncu.
Autohtoni Indijanci su bili animisti. Španjolci su im donijeli katoličku vjeru. Crnci afrička vjerovanja. Revolucija ateizam. Sada oko dvadeset posto Kubanaca ide u crkvu. Ostali su skloniji santerizmu. Šamani koji rade santerijske obrede vrlo su skupi, govori vodič. Tko si to može priuštiti zaštićen je od crne magije, prokletstva i uroka. Santero ti nakon obreda pljune u glavu i time si potpuno zaštićen. Santerija ima posebne rituale na dan Sv. Ursule i Sv. Lazara. Cijelu noć bubnjaju jedan te isti ritam.
Vozimo se uz obronke Sierra Maestre. Sve su viši i viši. Na nebu lešinari. Vodič priča o Fidelu. U dvanaestoj godini otac ga šalje u jezuitski internat. Da ga nauči pameti. Uočio je da otac vara svoje radnike i da im daje premalu plaću, pa ih je huškao na pobunu. Bit će to velik čovjek i njegovo će ime biti u povijesti zapisano zlatnim slovima, napisao je u njegov dosje jezuit koji ga je poučavao.
U osamnaestoj godini napustio je Fidel Santiago i otišao u Havanu studirati pravo. Tamo je postao vođa ortodoksnih ljevičara. Doktorirao je i razvijao svoje teorije daleko od očiju javnosti i zbog toga što je bio oženjen sestrom ministra unutarnjih poslova predsjednika Batista. Zapalite plantažu šećerne trske moga oca prvu, rekao je drugovima, kad je za to došlo vrijeme. Aleks kaže da Fidel nije bio marksist nego pragmatičar. Htio je osiromašiti Batistovu vlast uništavanjem izvoza.
Prolazimo kroz područje od kuda su se regruturali najveći revolucionari.
Ljudi iz provincije Granma poznati su po ljepoti. Ten im je boje capucchina. Muzikalni su i gostoljubivi. Imaju muške, ženske, mlade i stare grupe. U Casa de la Trova nastupa stara grupa, najbolja na Kubi, kažu oni. Mlada animatorica nosi beretku sa zvijezdom koju nudi na prodaju. Za deset cuca, koliko košta CD, dobiješ još i zagrljaj i poljubac. Ovdje se pleše son, afričko španjolska kompilacija s naglim pokretima rukama i nogama kao da još imaju verige. Son je prethodnik salse. Iz sona je nastala i rumba i argentiski tango. Salsa je izvorno nastala u Portoriku. Kubanska salsa ima puno više improvizacija. Kisomba je ples afričkih studenata. Vrlo je senzualan i teško ga je naučiti, kaže vodič. Regeton je izrazito seksualan. Treća do četvrta potencija normalnoga plesa, nastavlja Aleks. Iz njega proizlaze razne zumbe. Fidel je jedan od rijetkih Kubanaca koji ne zna plesati. Vidjeli smo neke izrazito stare Kubance koji bi se sasvim promijenili kad bi počeli plesati. Kao da im je s glazbom u kosti ušla lakoća i sasvim bi drugačije plesali nego što su hodali.
Kad je pobijedila Revolucija, zabranili su sve uvozno. I plesove ča, ča, ča, mambu i sl. Osamdesetih se pojavila salsa. Regeton je dekretom zabranjen u školama i na javnim mjestima, jer je bio došao na nivo vulgarnosti i ponižavanja žena. Kubanci su skloni improvizacijama, ponavlja Aleks. Beatles im se zove kulturni centar. Ispred centra brončani Beatlesi u naravnoj veličini
Kubanska himna – ”El Himno de Bayamo”
Autor himne je Perucho Figueredo (1818-70), kubanski pjesnik, muzičar i borac za slobodu. Napisao ju je 1868.g. tijekom borbe za Bayamo u ”Desetogodišnjem ratu” protiv Španjolaca. Dvije godine kasnije Španjolci su ga zarobili i strijeljali. Pred streljačkim vodom Perucho je pjevao stihove iz svoje himne: “Morir por la Patria es vivir”.
Zanimljivo je, da je himna izvorno imala šest strofa, ali je 1902.g. zadnjih četiri izbačeno jer su se u njima grubo vrijeđali Španjolci i pozivalo na njihovu smrt.
Ispred spomenika P. Figuereda himnu su otpjevali Aleks i Elio.
Poslušaj himnu:
Al combate, corred, Bayameses!,
Que la patria os contempla orgullosa;
No temáis una muerte gloriosa,
Que morir por la patria es vivir.
En cadenas vivir es vivir
en afrenta y oprobio sumido,
Del clarín escuchad el sonido;
¡A las armas, valientes, corred!
Na glavnome trgu spomenik autoru kubanske himne. Perusho Figueredo, 20. listopad 1868., Nacionalni dan kubanske kulture. Ispred spomenika, Aleks I Elio otpjevaju kubansku himnu. Dostojanstveno i usklađeno.
Na trgu je i Ludoteka, dječja igraonica. Do treće godine obavezno je dovoditi djecu u igraonicu. Poslije treće obavezan je vrtić. Djeca moraju doći u prvi razred s podjednakom razinom znanja. Junaci kubanskih crtića imaju kacige s kubanskom zastavom. Nema tu Disneya. Ima malo igračaka, uglavnom iz kanadskih donacija. Imaju i prostoriju za slavljenje rođendana. Rođendanski poklon je jedan bombon. Čokolada je izrazito luksuzni poklon. Tu je i prva kubanska knjiga za djecu. Napisao ju je José Marti, otac Revolucije. Voditeljica nam priča da mladi ne cijene socijalno blagostanje, nego gledaju turiste koji tu troše novac i misle da se svuda bolje živi nego na Kubi. Mlade generacije više ni ne znaju kako se došlo do ovoga što sad imaju, uzdiše žena. Sigurno je da neki tamo imaju kuće s bazenima, ali zato ostali nemaju ništa, nastavlja ogorčeno. Otišlo je dva milijuna Kubanaca. Dvadeset posto stanovništva Floride su Kubanci. Mi koji smo ostali svašta smo morali trpjeti da bi održali sustav, dodaje. Nije htjela uzeti novac koji smo ponudili za igraonicu. Militante, tako zovu ovu vrstu žena, kaže Aleks, dok oko trga djeca voze male aute sklepane od nekih čudnih kotača I kojekakvih komada metala obojenih živim bojama.