Na putu kroz Cienfuegos, rodni grad najvećega kubanskog glazbenika Benny Moréa pretičemo ribiče koji na biciklu voze obješenu ribu. Zubatac od šest ili sedam kilograma presijava se na suncu. Ribič se ponosno ogledava, dok škljocaju fotoaparati.

U centru grada José Marti, katedrala, muzej, trijumfalni luk i Tomás Terry kazalište, sačuvano u svojoj originalnoj izvedbi iz 1890. Udobne drvene sjedalice na drvenom podu, raskošni balkoni i galerije, mala živa ptica leti oko nagih nimfa na stropu, na dubokoj mračnoj pozornici plesači vježbaju jogu, svira nježna glazba. Udobno utočište od turističkih štandova, gradske vreve i jare koja već u deset ujutro prži svom silinom.

Dok ostali stoje u redu mjenjačnice, gledam ljude na trgu. Jedna vodi malo dijete. Ne izgleda sretno. Jedan prosi kemijske olovke. Kad dobije olovku isprobava da li piše na ruci. Jedna nosi veliku plastičnu vrećicu s namirnicama. Jedno dijete vozi telefon na kotačima. Oko plavozelene fontane u kojoj nema vode, skakuće vrabac. Jedan turist sjedi na klupi i mjeri tlak zglobnim mjeračem. Jedna turistica s nogom obavijenom kožnim remenjem jedva hoda uz pomoć štapa. Jedna ima slonovske noge. Jedna hoda s hodalicom. Jedan par hoda sa štakama. On s lijevom, ona s desnom štakom. Drže se za slobodne ruke. Turisti su uglavnom stariji. Žele vidjeti sve što se može vidjeti, dok se može. Kočija s konjima se parkira na trgu. Isto kao i auto. Malo rikverc, malo u stranu, malo naprijed. TU EJEMPLO VIVE, TUS IDEAS PERDURAN, piše velikim slovima ispod velike Cheove fotografije.

U blizini grada je nuklearka. Ima veliku kupolu. Na izgradnju su potrošili deset milijardi dolara. Trebalo bi im još dvije koje nemaju, pa sve stoji zajedno sa cijelim praznim gradom. To je Grad duhova o kojem je pričao Aleks. Projekt nuklearke rađen je pod vodstvom Fidelovog sina, fizičara.