Pinar del Rio
Na putu za Pinar del Rio, skromne kućice s lijepim okućnicama. Uz cestu nema kafića i ništa se ne prodaje. Teško je dobiti kubansko državljanstvo. Možeš ga dobiti ženidbom, kaže Aleks, ali te izbace ako se rastaneš. Šofer uvijek potrubi kad se mimoilazi s drugim autobusom. Vozimo uz mikrorajon. Obojili ga žestokim bojama, pa još više strši njegova neusklađenost s okolišem, sa životom uopće. Ima puno luksuznih vila, ali nema luksuznih interijera. I ne mogu se privatno prodavati. Postoje bogate četvrti u koje nitko ne smije ulaziti. U takvoj četvrti stanuju Fidel i Raul. I nitko ne zna njihovu adresu.
Čak je i Džingis kan održavao izbore za kana, doduše po krvnoj liniji. Samo djeca od prve žene su se mogla birati. Ipak je to bio neki izbor. Na Kubi toga nema. Fidel ima jednu kćer izvan braka, jednoga sina iz prvoga braka i pet sinova iz drugoga braka, a odredio je da ga na vlasti naslijedi brat Raul.
Oko umjetnih jezera za akumulaciju pitke vode, pasu crne krave. Kraljevske palme okružuju jezero kao da je oaza. Samo uokolo nije unedogled pijesak, nego je sve unedogled zelena trava. Autocesta s po tri trake u oba smjera nema rupa. U međuprostoru pokošena trava i ukrasni grmovi. Auti imaju tablice različitih boja. Žuti su privatni, narančasti su zaposlenici stranih firma koji rade na Kubi, smeđi su članovi Partije, crveni turistički rent a car, zeleni vojska i specijalna policija, crni su diplomati, plavi državno vlasništvo. Policija nema boju na tablici. Samo broj. Izdaleka se razaznaje kamo spadaš. Auti od 1990. moraju imati tehnički pregled. Oni stariji ne moraju. Zato se njih iznajmljuje skupa sa šoferom. Voze na naftu. Budući da svi državni kamioni voze na naftu, postoji crno tržište nafte. Litra dvadeset centi, dok je litra benzina osamdeset. Često kod iznajmljenog auta dobiješ prazne gume. Kod vulkanizera platiš krpanje, a zapravo ih samo napumpa. Snalaze se na različite načine. Kad prosjaku turist kupi mlijeko za turističke cuce koji su dvadeset i četiri puta skuplji od nacionalnih, prosjak to mlijeko vrati trgovcu i s njim podijeli zaradu. Varaju državu i strance. Čehe, Poljake, Jugoslavene nisu varali, ali poslije 1990. smatraju ih izdajnicima. Preko autoceste izgrađeni su mnogi betonski mostovi koji nikamo ne vode. Kažu da su to prepreke za spuštanje stranih aviona u eventualnoj invaziji. Sad su to zgodne nadstrešnice za autostopere. Postoje službenici koji uređuju stopiranje. Svaki prazan auto, čak i teretni kamion, dužan je povesti autostopera. Amarillosi prave red. Određuju prioritete i način punjenja. Autostoperi im simbolično plaćaju. Jedan pesos. Šoferima ništa.
Na odmorištu nadstrešnica na stupovima od trudnih palmi. Pije se pinacolada i jede kubanski sladoled od čokolade. Na svakom se odmorištu piju kokteli. To su kubanski suveniri.
Vodič kaže da Kubanci imaju najmanju pticu na svijetu. Ima šest centimetara. Melisuga Elenai. Kolibri Esmeralda je stalni stanovnik Kube. Nikad se ne seli. Imaju tristo trideset vrsta ptica. Kad se ptice sele sa sjevera na jug, slijeću na Kubi. Kad se sele s juga na sjever isto slijeću na Kubi, tako da stalno imaju ptice.
Ulazimo u Pinar del Rio. Prizemne kuće s trjemovima koje nose stupovi različitih kapitela. Ima dorskih, jonskih, korintskih i svakakvih kombinatorika. U jednoj ulici prevladava tirkizna, u drugoj ružičasta i ljubičasta. Na prozorima rešetke čipkastih uzoraka. Ponegdje je i cijeli trijem optočen metalnom čipkom, izgleda kao kavez. Na malim tezgama prodaju voće i povrće. Ljudi nose suncobrane. Ovaj grad ne izgleda prazno. Zaustavljamo se u pogonu za proizvodnju rakije Guyabita Pinar. Zar na Kubi nema zanimljivijih sadržaja, pomislim dok čekamo da prethodna turistička grupa izađe. Dajem ženi zelenu kemijsku olovku. Sprema je u grudnjak. Izgleda snažno i odlučno. Sjedi na plastičnom stolcu i razabire neke plodove u plastičnoj kanti. Ti se stavljaju u rakiju, zdušno objašnjava vodič. Jedan čovjek iznosi zaklanu bijelu kokoš. Nakon kratkog vremena se vraća s očerupanom kokoši. Kako ju je tako brzo očerupao?, razmišljam dok vodič detaljno objašnjava kako se proizvodi rakija. Nije mi bilo jasno zašto smo tu došli, dok nas na kraju nisu odveli u mali dućan gdje se prodaju kubanske cigare i pića. Vodič je dugo objašnjavao odnos forme i cijene cigare. Nije trebao. Ljudi su pokupovali sve vrste. Naša putnica koja se voli izgubiti, nestala je dok su se tržile cigare. U autobusu se razvila diskusija o tome kako se puše cigare i začela sumnja jesu li ove one prave. Netko je mudro zaključio da je to svejedno, jer i oni koji će ih dobiti neće prepoznati jesu li prave. Gledam veliki crni kamen na prstenu putnika koji sjedi ispred mene.
Ulazi izgubljena ovca. Kad se prvi puta izgubila, pa našla, svi su pljeskali. Sad se svi ljute.
Zastajemo na vidikovcu iznad doline Vinales.
Vozimo se pokraj drveća s glatkom crvenom korom koja se ljušti. Zovu ga Zapečeni turist. Ova sela su siromašnija od onih u blizini Havane. Na jednom trijemu leži muškarac na betonu, potrbuške. Na drugom vitka crnkinja pokušava dignuti pijanoga muškarca. Curi joj iz ruku. Pretežak je. Na Kubi većinom imaju jedno ili dvoje djece i mnogo starih. Kuba, nakon Japana ima najviše stogodišnjaka. Što manje jedeš, duže živiš, kažu.
Prolazimo kroz područje špilja. Tu su se nekad skrivali odbjegli robovi. Ovo je i područje gdje je dopušteno graditi drvene kuće. Ograđene su živicom od hibiskusa sa slamnatim krovovima. Izgledaju kao kuće u Amazoniji.
Kuba ima 110 tisuća kvadratnih kilometara kao Bugarska i 11 milijuna stanovnika, kao Belgija, četiri tisuće dvjesto otoka i osamsto plaža, govori vodič. Sedamnaesti je otok na svijetu. Kuba ima najviše jama na svijetu. Kladi se u milijun dolara da je to istina. Ima deset tisuća špilja. Razgledavamo Indijansku špilju. Ne može se usporediti s Postojnom u Sloveniji, a siromašnija je i od Lokvarke u hrvatskom Gorskom Kotaru. Vožnja čamcem unutar špilje podsjeća me na Huckleberry Finna. Baš sam je tako zamišljala kad sam bila dijete, dok je svijet bio velik i mističan. Šteta što kratko traje. Volim ta vraćanja u djetinje osjećaje. Na drugoj strani špilje, ogromni mural. Naslikali ga učenici Diega Rivere na kamenoj stijeni pećine. Prikazuje razvoj čovjeka od puža, preko dinosaura i špiljskoga medvjeda do čovjeka: muž, žena i dijete. Socrealistička naiva u žutom, crvenom, plavom i zelenom, a ja očekivala kubansku Altamiru. U programu je pisalo prethistorijski mural. Najviše nas razočaravaju očekivanja. I još uvijek ga bojaju. Polako. Medvjed je obojan pola žuto, pola prazna kontura.
Na farmi duhana pokazuju nam kako se zamotavaju cigare. Rade se različite kombinacije lišća za okus, za gorenje. Izgleda jednostavno, a vježba se devet mjeseci. Suhi list se raširi i izreže na određenu dužinu. Unutra se poslažu ostali listovi i zamotavaju kao štrudl.
Duhan naraste nešto više od metra. Listovi se beru, pa nižu i suše po etažama. Konstrukcija na kojoj se suši duhan izrađena je od eukaliptusa. Poprečni štapovi su od mangrova drveta namočenog u slanoj vodi, da se dotuku kukci. Prvo se stavlja najniži nivo, pa se postepeno diže, kako pristižu novi nivoi. Sto pedeset listova povežu se dva po dva na jednom štapu. Suše se tri mjeseca u ventiliranom i vlažnom prostoru. Nakon toga se transportira. Za vrijeme transporta događa se fermentacija. Lišće duhana treba pregledavati sto pedeset puta. Zato taj posao nisu mogli raditi robovi. Događa se da se i do petnaest puta dnevno odstranjuju manji listovi za vrijeme rasta. Čovjek se mora stalno sagibati. Sadi se slično kao rajčica. Kad sjeme isklija i flanci narastu petnaest centimetara, posade ih u zemlju. Duhan za četrdeset dana izraste dvadeset centimetara. Korijenje duhana ostavlja se u zemlji kao gnojivo za novi duhan. Imaju poseban plug za odstranjivanje korova. Vuče ga bivol.
Do 1986. cigare se nisu prodavale. Samo su diplomati pušili. Fidel je dozvolio prodaju duhana kad mu više nije bilo zabavno ekskluzivno poklanjanje cigara diplomatima, jer je prestao pušiti.
Kad su Španjolci prvi puta vidjeli Indijance u njihovom ritualu pušenja duhana, mislili su da uzvik cuhiba predstavlja ime njihova boga.
Kubanci imaju nešto svoje nafte, ali je teška i koriste je samo za električne centrale. Ostalo dobivaju od Venezuele u razmjeni za kubanske špijune, doktore i inženjere. Čak sedamdeset posto te nafte izvoze.
Vodič nam pušta kubansku himnu i sam ju pjeva. Voli Kubu. Pokazuje liječnika repera na svom laptopu. Okružen sestrama, zdušno repa. Na Kubi je dobro biti liječnik, kaže Aleks. I dodaje da se Amerikanci možda boje imati u susjedstvu zemlju zadovoljnih ljudi koji imaju besplatno školstvo i besplatno zdravstvo, dok oni imaju osamdeset milijuna ljudi bez zdravstvenog osiguranja. Pored nas se proveze pun kamion školske djece koja vire kroz rešetke malih prozora. Sjetim se američkih filmova u kojima žuti školski autobusi skupljaju djecu ispred njihovih luksuznih kuća. Ne možeš uspoređivati stvarnost i film, a sve se to stalno miješa. Čak i kod njih. I vodič priznaje da su im mladi nezadovoljni. Iako bi bilo zanimljivo da neka zemlja bude bitno drugačija od ostalih. Mogla bi to biti Kuba. Ili Mongolija.
Čovjek kosi travu kosilicom ručne izrade. Ima kotače od dječjih kolica i sva je sklepana od koječega, a ipak kosi. Na trijemu sjede dvije žene, jedna nasuprot drugoj i ritmično se ljuljaju. Ritam umjesto govora. Ionako se previše priča. Znam nekoga tko bi dao prednost ritmu.
Dva dana sam na Kubi, a čini mi se da sam dvadeset. Ovdje izgleda vrijeme teče sporo svima. Vodič govori da za lijepu djevojku kažu mango, a ženski spolni organ zovu papaja. Kaže i da je Havana mutant. Prava Kuba je Santiago, zapravo cijeli južni dio.