Havana (2)
Kapitolij je centar Havane. Tu su 1902. Amerikanci šest godina gradili promenadu. Dotad je trg bio ograđen kao u Sevilji. Španjolci su stari dio izgradili 1562
Tvrđava San Carlos, izgrađena u 18. stoljeću, štiti grad s mora od kuda je 1492. doplovio Columbo. Sad se tu svaku večer ritualno pali top. Platiš ulaznicu i gledaš kako crni Kubanci s bijelim vlasuljama, obučeni u bijele španjolske uniforme s plavim obrubima, hodaju paradnim korakom do topa. Tišina, tišina, tišina… izvikuje jedan snažnim glasom. Tvrđava je dobro očuvana, vidik na zaljev ogroman. Mora da je tu čarobno gledati kad sijevaju munje. Čaroban je i uštap. Do 1510. na Kubi se formiralo sedam naseljenih mjesta.
Centar Havane izgrađen je uglavnom u 18. i 19. stoljeću. Zidali su u maurskom stilu. Kopirali su dvorišta Andaluzije. Unutarnji vrtovi imali su velike keramičke posude od par tisuća litara za skupljanje vode. Bunare je zbog velikog stijenja bilo teško kopati.
Jedemo u andaluzijskom atriju na Plaza de la Catedral. Neizostavni mojito i predjelo od mrkve, ananasa, grejpa, krastavaca i rajčica. Sviraju kubanski jazz. Uokolo se motaju djevojčice u školskim uniformama. Suknje boje trule višnje, bijele košulje i crvene marame. Mi smo crvene marame nosili samo na priredbama i javnim svečanostima. Ovi ih nose svaki dan. Nose uniforme do faksa. Na faksu samo studenti medicine nose uniforme.
Katedrala je iz 18. stoljeća. Na oltaru kubanska zastava. Pravila se poštuju. Država je iznad vjere. Onda je došao slom i u nekoliko se godina sve raspalo. Nemoguće je vječito plutati. Ili nađeš nešto za što ćeš se prihvatiti ili ćeš se utopiti. Imena ulica ipak nisu mijenjali. Sv. Duh je tu. Nakon 1992. država je dopustila postojanje vjere. Kad kola krenu nizbrdo, sjetiš se santosa. Jačaju baptisti, prezbiterijanci, protestanti… katolici manje, jer su prebogati za kubansko društvo. Otkako je Ivan Pavao II posjetio Kubu, i oni su ojačali. Imaju i najveći na svijetu kip Isusa Krista kojeg je isklesala žena, Filma Madera. Ovdje su ipak najtraženiji santeristi. Hodaju u bijelom i kombiniraju afričke i šamanske rituale s kršćanskim. Vrhunac svega je to što govore da i državni šef ima svoje guerrerose. To su njegovi osobni bogovi santerije, i on nosi ogrlice oko vrata. Kažu da čak deset babalaosa, stručnjaka za santeriju, za njega skrbe. Na grobu Raulove žene je križ.
Hodači na štulama, pušači gigantskih cigara, santere čudnih očiju za koje kažu da komuniciraju s pokojnicima, slikoviti pozeri, motaju se oko turista. U najstarijoj ulici u Havani dugački zidni mural. Na muralu su svi bijelci osim mladog dominikanca koji je mulat. Obučeni su kao da je zima, a tu zime nema.
Plaza de Armas, najstariji trg u Havani opločen je drvenim kockama koje se povremeno mijenjaju. Drvo su odabrali da hodači ne bude stanovnike predsjedničke palače. Na trgu se prodaju stare knjige. Golemi crnac u bijelim rukavicama prodaje tijesto u obliku zmije, ispečeno u dubokom ulju. Mlada crnkinja masira sjedokosog crnca. Aleks govori da oni imaju tjedne sastanke CDR-a, po kvartovima. Obitelji se međusobno prate i dojavljuju policiji. Kaže da zbog toga nema kriminala. Nema ni crne kronike u novinama. Ne vjerujem da nema barem običnog zločina iz strasti, ali ovdje novine o tome šute, jer nije u novinama dolično pisati ni o čemu nezgodnom i šokantnom. Sve mora biti dobro. Uzorno društvo ne smije imati zločine i ružne pojave. Uokolo se mota i mnogo policajaca, ali ne izazivaju nikakvu nelagodu. Kuba ima i četiristo tisuća vojnika. Pitam Aleksa ima li uličnih tučnjava. Kaže da su rijetke. Tuku se uglavnom bocama. Kad dođu policajci, a uvijek brzo dođu, samo ispuste boce i ukoče se. Uopće se ne koriste lisice. Bez ikakvog otpora ulaze u maricu. Ispričao nam je i kako su imali prometnu nesreću u kojoj uopće nije bilo štete na autima, ali ih je policajka svejedno privela. Osam sati proveli su u postaji na različitim ispitivanjima. Na kraju ih je upitao zašto nitko ništa ne pita o nesreći. Nesreću sam vidjela, mirno je odgovorila policajka, nema za to potrebe. Za to vrijeme donijeli su im sendviče, otišli po njihove dokumente tamo gdje su bili smješteni, vratili auto u rent a car i na kraju ih odvezli kući.
Znam da se u socijalizmu ne smije pisati s poštovanjem prema tuđoj inteligenciji. Mora se stalno i sustavno odvijati punjenje mozga istim idejama. Kao da je sve nepromjenjivo, dano zauvijek. Ako nemaš sve informacije, ne možeš misliti, odlučivati ni zaključivati. Pretvore te u nekoga koji u svašta može povjerovati. Revolucionarni duh se održava na različite načine. Reperi s beretkama i tetoviranim zvijezdama repaju revolucionarne tekstove: Kuba se ne izdaje, ne prodajemo se za nikakve pare.
Stara Havana ima svoju samostalnost. UNESCO ju je zaštitio 1982. Svi hoteli u staroj Havani imaju svoj proračun i sva zarada ide za obnovu. Osim toga u tijeku je akcija španjolskih općina koje financiraju po jednu zgradu iz kolonijalnog doba. I država zadnjih deset godina ulaže u obnovu. Smanjili su subvencije, smanjili davanja za zdravstvo, otpustili mnoge nepotrebne zaposlenike, krenuli trgovati s Brazilom, Kinom i Rusijom. Razvijaju nove proizvode.
Zgrade su tako derutne da zadržavaju samo fasade. Sve ostalo izgrade novo, tako da sad dijelovi stare Havane izgledaju kao bombardirani nenastanjen grad. Raspada se, ali je lijep. Turisti obožavaju gledati razvaline. Izdaleka se doimaju divnima. Još uvijek ima zgrada u kojima svi strahuju kad padne pljusak, jer su im zidovi od opeka, pijeska i vapna. Karipski potopi traju danima. Pljušti s naletima vjetra. Na zidovima je sve više raspuklina. Kad lije kiša, svi se boje da će zgrade popustiti i sve pokopati.
Neke su zgrade u svojim zvjezdanim trenucima oponašale impozantne banke Bostona i Filadelfije. Pročelja su izdržala. Turisti ih snimaju i objavljuju u časopisima. Uglavnom fotografije oluje. Pobješnjelo more zapljuskuje Malecón, a na sivo modrom ciklonskome svjetlu morska voda pršti po zgradi. Veličanstveni moćni dvorac u orkanu. A u stvarnosti ruševina, propala od naleta vjetra, slane vode, zuba vremena i zapuštenosti. Zjape rupetine u zidovima od opeke. Pukotine su i na stropu i na zidovima. Dovoljno bi bilo nekoliko kišnih dana i sjeverac pa da se sve to sruši. Užeženi smrad žohara čuva razuman razmak.
Bilo je zabranjeno išta nadograđivati, a svi su nešto gradili. Nikoga nisu pitali za dopuštenje. Malo pomalo u četrdeset godina „niknule“ su mnoge sobice.
Kad je 1959. pobijedila Revolucija, kućevlasnici su pobjegli u Miami, a zgrade se prepunile ljudima. Oni koji su na vlasti to su nazvali “preraspodjelom stambenog prostora“. I kod nas su tu pojavu tako nazivali. Živjelo je šest – sedam osoba u sobici četiri na četiri metra. Imali su kolektivni zahod za pedesetak osoba. Prigodom svakoga popisa sobice su se pojavljivale i nestajale. Isti je slučaj i sa stanarima tih zgrada: možda ih je sto, a možda dvije stotine, tamo gdje je nekad živjelo njih deset uključujući i sluge. Stanari se pojavljuju i nestaju. Službenici stambenog ureda spremni su zažmiriti na oba oka, jer im ne preostaje drugo.
„Gradovi su kao snovi, sazdani od žudnja i strahova – makar nit njihova diskursa bila tajnovita,
a pravila apsurdna, perspektive varave, makar svaka stvar krila drugu stvar.¨
Italo Calvino, Nevidljivi gradovi
Havana Club, muzej ruma, organiziran je tipično turistički. Dugo se čeka na ulaz. Sok od naranče, šećerne trske i bijeloga ruma košta tri cuca. Ima sto vrsta šećerne trske. Treba osjetiti zemlju i njezinu energiju za uzgoj šećerne trske. Raste devet mjeseci. Kubanska je najbolja. Od ostataka šećerne trske proizvode celulozu i gorivo. Na poljima šećerne trske Španjolci su prvo pokušavali zaposliti lokalne Indijance. Bili su preslabi za tako težak posao. Osim toga, ubile su ih evropske bolesti. Zato su uvozili robove iz Afrike. Uglavnom su to bili oni koji ne bi izdržali put do Amerike, pa su ih polumrtve izbacivali na Kubi. Davali su im kršćanska imena i prezimena gospodara. Tako ovi crnci uglavnom ne znaju ništa o svome porijeklu. Kuba im je dom. Više se ne osjeća nikakva razlika među Kubancima obzirom na boju kože, iako se mulati baš ne vole miješati sa crnima. U drvenim mlinovima, iz trske se cijedi sok. Sok se kuha dok ne ispari voda. Iz melase se radi rum centrifugiranjem, fermentacijom i destilacijom. Na kraju se filtrira kroz aktivni ugalj.
Puste nam još i malu lokomotivu s pet teretnih vagončića da se vozi po rubu makete i pišti. Ima i rampu. I potočić. Nek se djeca vesele. Na kraju se isprobava rum i sluša kubanski jazz. Može se pomiješati rum star sto godina s rumom starim dvije godine. Uvijek se računa srednja vrijednost. Revolucija nije imala milosti prema Bacardiju, bez obzira što je izdašno pomagao Fidelu, korporacija se morala odseliti u Miami.
Ispred moderne staklene zgrade, Memeorial Granma, stoji vojnik u zelenoj uniformi sa crvenom beretkom. Izgleda kao maneken. U vrtu golemi ficus benjamini sa zanimljivo prepletenim korijenjem. Stablo mu promjera dva metra, krošnja deset metara.
1902. Kubanci su dopustili Amerikancima da ih zašite od Španjolaca. Kongres SAD-a je sve do 1950. odlučivao što je u interesu kubanskoga naroda. Za to vrijeme Kubom je vladalo šesnaest predsjednika. Najkraća vladavina trajala je jedan sat. Imali su tri diktatora, pismenost im je bila izrazito mala, a samo 30% ih je imalo električnu struju u kućama, govori Aleks. Sad svi imaju električnu struju i vodu, a pismenost je 99,8%. Revolucija se začela u Santiagu. Fidel Castro potiče iz bogate obitelji. Otac mu je bio veleposjednik. Fidel se odrekao posjeda i bio pravnik pro bono. Njegova prva žena pripadala je društvu diktatora Batista, tadašnjeg predsjednika. Iako je bila bogata, voljela ga je i živjela s njim na onom jednom jedinom stolcu, sve dok on nije otišao u zatvor. Kad su joj stražari iz zatvora poslali pismo Fidelove ljubavnice u kojem ga obavještava da mu je rodila kćer, zatražila je rastavu i otišla s malim Fidelitom iz njihovoga skromnog stana. Fidel kćer Alinu nikada nije priznao. Ona živi u Miamiju, ima tamo radijsku postaju i piše protiv kubanskoga režima. Kad su nakon dvije godine Fidela pustili iz zatvora, otišao je u Meksiko trenirati ratovanje. Očito uspješno, jer od 1959., Fidel je preuzeo vlast. Ovo je jedina država koja se sama uvela u socijalizam, nastavlja Aleks, nisu ih Rusi uveli. I nisu odmah počeli sa socijalizmom. Prvo su prestali Americi isporučivati naftu. Zatim su tražili način kako da izvrše redistribuciju bogatstva. Pošto nije uspio naći adekvatan model, Fidel je preko noći odlučio sve nacionalizirati. Od tada ih Amerikanci drže pod embargom.
Nema ničega ljepšeg nego se nasumice motati po Malecónu. Ideš i na mahove razmišljaš. Sprema se kiša, uz snažne nalete vjetra. Na cijelome Malecónu nema puno ljudi. Večer je, ali nebo je toliko oblačno kao da je noć. Sivo je, hladno i vlažno. A to je vrlo rijetko na ovome otoku jarkoga i žarkoga sunca. Rasvjeta je ublažena maglicom soli i joda. Sjednem uz more. S visoka me motri Antonio Maceo sa svoga brončanog konja. Slušam kako se morske krijeste sudaraju sa sivim stijenama. Život može biti svečanost ili čuvanje mrtvaca. Na ovakvim mjestima uvijek sanjam da poletim i osjetim se najslobodnijim čovjekom na svijetu, iako znam da je stvarnost najbolja. Ova ovdje je zanimljiva. Nad gradom se nadvija neki draškav vonj. Mjesec je sve posrebrio kroz maglu od kapljica koje preskaču rubove. Gotovo da nema automobila. Pokoje vozilo. Sve je mirno i tiho kao da se ništa ne događa. More se srebri prema obzorju. Daleko na sjeveru tmasti su oblaci.
Nakon perivoja Maceo jedan je dio avenije Malecón ekskluzivno carstvo homoseksualaca. Sto gay metara, slobodna ljubav. Gay su nekakve tampon zone između nemirne crne snage i razmjernoga mira u Vedadu. Doima se nekako smirenije, ali dojam vara, jer sve je onečišćeno. Raulova kćer se izborila za prava odabira rodne pripadnosti. Možeš i spol promijeniti na račun države.
Hotel Nacional de Cuba. Volim udahnuti svjež zrak, mirisan i suh. Ulijeva mi neki osjećaj udobnosti i blagostanja. Nema ovdje masa, posve je malo gostiju, a dobro su odjeveni i tiho razgovaraju. Nisam zapamtila koje su sve važne ličnosti ovdje odsjedale. Samo Frank Sinatru.
U jazz klubu na Melecónu promatram kako glazba teče kroz bubnjarove prste.
„ Motam se ja po restoranu Floridita, švrljam po crvenoj zoni. A odjednom mi sine,
ovaj je izuzetan grad, u kojem podnose sve poroke i u kojem su mogući svi poslovi – istinska podloga moga romana!“ Graham Greene, o Našem čovjeku u Havani
Na jastuku me dočekaju ljubavne poruke na engleskom jeziku. Ispravan spelling. Sobarica mi želi ugodno sutrašnje jutro i dobru sreću u cijelom životu. U gornjem desnom uglu, nacrtan cvjetić. Na takvu poruku ne možeš se oglušiti. Ima i dodatak. Zmija od frotira.