Cojimar
Od Matanzasa do Havane vozi električni vlak. Na baterije. Pune se strujom koja se dobiva iz šećerne trske. Vlak vozi oko električne centrale, dok ne napuni baterije. Ne vozi brže od dvadeset pet kilometara na sat, inače bi vagoni iskočili. Stane u svakom selu. Voze se vlakom i svinje i kokoši. Vožnja nominalno traje pet sati, ali može trajati i cijeli dan.
Prelazimo preko mosta visokog 115 metara, iznad doline od deset tisuća palmi. Cestu prati more i cestu prati linija obzora, plava i svjetlo plava. More mijenja boju. Od tirkizne do petrolej i teget plave. Prolazimo pokraj dječjeg kampa gdje su zbog Černobila smjestili dvadeset tisuća djece iz Ukrajine.
Kuća Ernesta Hemingwaya, u malome mjestu San Francisco de Paula, sada je muzej. Hemingway se uselio u tu kuću s devet hektara vrta i velikim bazenom, u prosincu 1939. U luci ispod vrta bila je njegova jahta Pilar, koja je sad postavljena kao muzejski uzorak, uz bazen. Uz bazen su i četiri groba njegovih omiljenih pasa. Proveo je u njoj dvadeset godina i smatrao je svojim istinskim domom. U kuću se ne može ući, ali su uokolo veliki prozori kroz koje se može jasno vidjeti kako se tu živjelo. Puno knjiga u policama u svim sobama, puno lovačkih trofeja na zidovima u svim sobama, puno staklenki s raznim životinjama u formalinu. U kupaonici na zidu pokraj vage upisani su njegovom rukom, njegovi kilogrami. Svaki dan. Ima i posebnu sobu za garderobu. Nema kuhinje. Spavao je do jedanaest. Pisaća mašina nije u radnoj sobi, nego na polici u sobi s krevetom. Dizao bi se iz kreveta i pisao. Uvijek je pisao stojeći. Hemingway je bio hiperaktivan, opsesivno kompulzivan. Zbog toga nije ni školu završio. Nije mogao sjediti u klupi. Samouk je. Raditi je počeo kao novinar. Njegove knjige bile su tada popularne kao danas Harry Potter. Živio je dekadentnim životom. Imao je četiri žene i hrpu ljubavnica. Jedna je izgradila toranj u vrtu. Da može nadgledati njegove zabave na bazenu. Kuba je tada bila mjesto za zabavu Amerikancima. Često je putovao u Afriku na safarije, ugošćavao je u svojoj kući slavne pjevače i glumce: Frank Sinatru, Avu Gardner. Jeo je u restoranu u Coimaru, pio u barovima Sloppy Joes Bar i Floridita u Havani i odsjedao u hotelu Ambos Mundus u kojem ga je uvijek čekala soba 511. Imao je osobnog barmena koji mu je radio daiquiri s duplom dozom ruma. Turisti puše kubanske cigare, piju daiquiri, fotografiraju se s brončanim Hemingwayem. Vitamin R, tako ovdje zovu rum.
Starac iz Cojimara sam je samcat lovio u brodici na zaljevskoj struji. Osamdeset i četiri dana nije ulovio ribu.
„Nije čovjek stvoren za poraz. Čovjek može biti šiban, ali ne i poražen“
Ernest Hemingway, Starac i more
Eto, to je napisao Hemingway, a na kraju sam sebe ubio, u šezdeset i drugoj godini svoga života, šest mjeseci nakon što je morao napustiti Kubu.
I nas vode u restoran gdje je Hemingway svakodnevno ručao i napijao se. To je sastavni dio turističke ponude. Putovima Revolucije i putovima Hemingwaya. Pijemo otrovno plavi aperitiv s puno alkohola i šećera. Kažu da je i on to pio. Nije ni čudo da je pao u depresiju, ako je ovu plavu pio svaki dan. Na zidovima njegove fotografije. Pogled kroz prozor je preko svjetionika do beskraja. Ručamo riblju juhu i paellu. Sviraju jazz…
Na aerodromu opet beskrajni redovi. Ispred mene plavuša, u tajicama leopardovog uzorka na vrtoglavim štiklama, gura kolica s prelijepim mulatom. Mješanci su u svemu mnogo uspješniji nego čisti crnci i čisti bijelci. Mudro je miješati krv, govore Kubanci.
Možda nigdje na svijetu ne možemo istodobno biti jedan i mnogi – kao na Kubi. Teško je to. Pokušavamo se držati maloga prostora kojim možemo vladati. Ošamutimo se pri spoznaji koliko je golem svijet ili koliko smo mi sitni, napisao je jedan kubanski disident.
Vraćam se s obnovljenim žarom u svoju svakodnevicu. Ionako smo zbog vremenske razlike preskočili noć.